Mentorstvo je kompleksan, interaktivan proces koji se odvija između pojedinaca različitog nivoa iskustva i stručnosti, u kojem stručnjak daje podršku svom kolegi kako bi postao efikasniji u radu i doprinosio ostvarenju ciljeva organizacije u kojoj radi. Krajnji cilj jeste profesionalni razvoj i napredovanje u karijeri.
(Carmin, C. 1988 Issues in Research on Mentoring: Definitional and Methodological. International Journal of Mentoring 2.2.: 9-13)
Slika: Pablo E. Fabisch, Telemachus and Mentor, iz „Les Adventures de Telemaque“ [1699]Kada se spomene riječ mentor, pomisli se na starijeg, mudrijeg čovjeka koji vodi mladog štićenika (protežea, mentorisanog) i prenosi mu svoja dugogodišnja iskustva. U principu, metod mentorstva se koristi još od drevnih vremena.
Porijeklo riječi treba tražiti u grčkoj mitologiji. Mentor je u svojim starim danima bio Odisejev prijatelj. Kada je Odisej krenuo u Trojanski rat, zadužio je Mentora da pazi na njegovog sina Telemakusa i njegovu palatu. Iako je Mentor u mitovima donekle beskorisni starac, božica Atena uzima njegov lik da bi vodila mladog Telemakusa u teškim vremenima. Zbog toga neki smatraju da je pravi mentor bila upravo božica Atena, a ne Mentor.
Prvo zabilježeno korištenje riječi mentor u modernom dobu je u knjizi „Telemakove avanture“ (Les Adventures de Telemaque) francuskog pisca Fransoa Fenerlona iz 1699. godine u kojoj je glavni lik Mentor.
Iz ove knjige dolazi korijen današnje upotrebe riječi mentor: prijatelj od povjerenja, savjetnik ili učitelj i obično iskusnija osoba. Prema starom shvatanju mentorstva, ono je bilo jednosmjerni prenos znanja, dok novo shvatanje uključuje dvosmjernu razmjenu ideja. Treba ga posmatrati kao dvosmjernu razmjenu informacija koja stimuliše sposobnosti pojedinca da uči.
Ključni elementi uspješnog mentorskog programa
Mentorstvo zahtijeva pojedince koji su potpuno posvećeni, kako bi ovaj odnos funkcionisao. Zahtijeva i okolinu koja ga podržava, a cilj kojem ovaj odnos (mentor - štićenik) teži jeste unapređenje performansi.
Slika: Elementi uspješnog mentorskog programa
U obrazovanju mentorstvo postoji gotovo oduvijek, bilo u formalnom ili neformalnom obliku. Mentorski pristup se zasniva na razumijevanju načina na koji uče odrasli i na pretpostavci da se učenje odvija u progresivnim fazama, dok se osoba koja uči kreće ka novom mišljenju ili sticanju novih vještina i znanja. Štićenici koji stiču nove vještine i znanja prolaze kroz čitav niz faza koje se kreću od opažanja, pokazivanja svoje prakse i učenja po modelu, do vođene prakse i, na kraju, do samostalne primjene naučenog.
Osnovni cilj mentorstva jeste da promoviše stručni i lični razvoj štićenika i da se odvija u kontekstu neprekidnog odnosa na relaciji mentor - štićenik. Najbolje efekte mentorskog rada možemo očekivati ukoliko razvijamo kapacitete štićenika u slijedećim domenima: da samostalno donosi odluke; da obogaćuje svoje znanje; da izoštrava vještine i da podiže nivo samopouzdanja. Štićenika treba usmjeravati, podsticati i ohrabrivati da slobodno iznosi svoje ideje, da postavljena pitanja i zadatke shvati kao probleme o kojima će radije sam razmišljati i doći do odgovora nego što će to očekivati od mentora. Mentori mogu pružiti izazove koji će kod talentovanih štićenika stvoriti interes, što povećava njihovo zadovoljstvo poslom i efikasnost rada.
Vrste mentorstva
Postoje različiti oblici mentorskih programa zavisno od ciljeva koji su postavljeni, kao što su:
- pripravnici - pridošlice/ novozaposleni u nekoj organizacija dobijaju iskusnijeg mentora da bi dobili informacije, iskustva i primjere dok upoznaju svoju novu poziciju;
- talenti - talentovanim osobama sa velikim mogućnostima se dodjeljuju visokorangirani mentori koji im pomažu da u potpunosti ostvare svoje potencijale;
- edukacija - od srednje škole pa nadalje, učenicima se dodjeljuju mentori koji im pomažu da steknu samopouzdanje, završe nastavne zadatke i nastave dalje obrazovanje.
Vještine i znanja uspješnih mentora
Uspješni mentori su dobri učitelji. Mogu jasno iskazati ideje, dobro slušati i saosjećati sa problemima svojih štićenika. Takođe, dobri mentori dijele iskustva sa štićenikom, ponašaju se kao uzori, dijele kontakte i pružaju smjernice za napredovanje u okviru organizacije. Ovo su neka od znanja i vještina koje uspješan mentor treba da posjeduje:
- Znanja: kako uče odrasli, praćenje i procjenjivanje, podrška individualnom učenju, metodologija istraživanja, mentorski ciklus.
- Vještine: komunkacija, timski rad, dijagnostikovanje stanja i procjena potreba, davanje konstruktivne povratne informacije, povjerenje i poštovanje individualnosti.
Reference
Popović, D. (2008)., Mentori i mentorstvo, preuzeto 19. marta 2009. godine iz lista Prosvjetni rad 11-12 (16. septembar 2008.), sa stranice http://www.prosvjetnirad.cg.yu/broj11-12_08g/13.htm
Milić, S. (2009)., Podrškom protiv predrasuda, preuzeto 26. marta 2009. godine iz lista Prosvjetni rad 1-2 (11. februar 2009.), sa stranice http://www.prosvjetnirad.cg.yu/broj1-2_09g/21.htm
Suvremene uloge u vodstvu, preuzeto 26. marta 2009. godine iz Wiki za poslovno i organizacijsko komuniciranje, sa stranice http://cmc.foi.hr:8080/komwiki/index.php/Suvremene_uloge_u_vodstvu
Hull, H. (2000). Mentoring. In B. Hoffman (Ed.), Encyclopedia of Educational Technology, preuzeto 28. januara 2009. godine, sa stranice http://coe.sdsu.edu./eet/articles/mentoring/start.htm
