Internet, mobilni telefoni, računari, plejeri, laptopi, noutbuci, navigacije i ko zna kakvi sve još gedžeti (eng. gadgets) su postali sastavni dio našeg života. Koliko se mogu (i trebaju) sve ove novotarije upotrebljavati u političkom djelovanju? Naravno, dijapazon upotrebe je veoma širok – od korištenja Interneta u predizbornoj kampanja, preko raznih baza podataka, pa sve do korištenja elektronskog učenja za obuku članova političke stranke. Koliko se stranka može osloniti na tehnologiju u svom radu? Šta se dešava kada „sistem padne“?Pođimo redom. Internet kampanje se uglavnom usmjeravaju na socijalne mreže, tako popularne među korisnicima posljednjih nekoliko godina. A tu je nemoguće zaobići Fejsbuk, najveću od svih mreža.
Možda ja i nisam kompetentan da govorim o tome jer idem kontra trendova, buntovnik sam (bez razloga) i nema me na Fejsbuku. Kažu da se nekada govorila ako ti se čitulja ne pojavi u Politici, nisi ni umro, danas kažu ako te nema na Fejsbuku, ne postojiš. Sad ja rizikujem da dajem komentar iako me nema.
Na prošlim lokalnim izborima u BiH 2008. godine mnogi kandidati su podršku tražili među korisnicima Fejsbuka. Neki su i uspjeli. Kažu da je Obama pobijedio Hilari na unutarstranačkim izborima upravo zahvaljujući Fejsbuku. U BiH je oko 450.000 korisnika Fejsbuka. Taj broj potencijalnih birača se ne može zanemariti. (Naravno, naravno, ima tu mnogo tinejdžera koji ne glasaju, ali publika je svakako velika.)
Ali drugo je pitanje koliko je kontakt putem Fejsbuka, ili na bilo koji drugi virtuelni način uspješan u prodavanju političke ideje. Koji god priručnik za politički marketing i organizaciju kampanje otvoriš, svugdje piše da je lični kontakt na prvom mjestu po efikasnosti i da ga ništa ne može zamijeniti. Ipak, možda su nove generacije, ili kako Mark Prenski kaže „digitalni urođenici“ bolje adaptirani na virtuelni nego na lični kontakt. Još samo da uvedemo elektronsko glasanje od kuće, pa ćemo kompletnu kampanju voditi sa laptopa.
Mašta izbornih štabova i IT stručnjaka ide sve dalje pa se uvode automati za prikupljanje donacija telefonskim pozivom ili SMS-om, automati koji na pitanja građana-birača daju odgovore iz platforme stranke, automatizovano pozivanje birača, automati za ovo i ono. Zanimljivo, prije neki dan u Hrvatskoj Državno izborno povjerenstvo zabranilo govorne automate u svrhu prikupljanja priloga u predsjedničkoj kampanji. Ne baš zato što se radi o bezličnoj podršci, već zato što se radi o bezličnim donatorima, tj. ne može im se ući u trag.
Kampanja je samo jedna strana. U kancelarijama se računari masovno koriste već godinama. Za pisanje tekstova, baze podataka, surfanje Internetom, igranje pasijansa... A šta se desi kada „sistem padne“. Šta će uraditi sekretarica u opšinskom odboru, za naše potrebe zvaćemo je Stana. Da zove malog od komšinice, koji „zna te kompjutere“? Da sama pokuša „podizanje sistema“? Ili da Stana zaključa kancelariju, ode kod frizera, pa na kafu sa prijateljicama?
Moj prijatelj Džon iz Kanade je govorio kako su sve donedavno u njegovoj Konzervativnoj stranci fine starije gospođe (eng. nice old ladies) sjedile u kancelariji sa biračkim spiskom pred sobom i polako tražile svako ime sa biračkog spiska u telefonskom imeniku, pa kada bi ga našle, na birački spisak bi lagano dopisali adresu, broj telefona.. Naravno, sada je to moguće mnogo brže uraditi uz pomoć računara. Potrebno je samo ukrstiti (eng. crosstab) dvije baze podataka, i u par sekundi imamo sve što nam treba. Ali šta je sa finim starijim gospođama? Kako će one razgovarati o cvijeću i razmijeniti recepte za zimnicu? I tako dalje, primjera ima mnogo.
Može li politička stranka, koje ima ključnu ulogu u predstavljanju građana, artikulisanju njihovih ideja, rješavanju problema, da komunicira sa građanima samo elektronskim putem? Mogu li se birači sa svim svojim različitostima, svesti samo na brojeve i zapise u bazi podataka? Mogu li se rezultati predviđati isključivo matematičkom analizom? Mnogi će reći NE, a ja neću ništa posebno zaključiti sem što ću reći da savremene informaciono-komunikacione tehnologije ne možemo zapostaviti u bilo kojem segmentu djelovanja političke stranke, jer takav ignorantski stav bi sigurno išao na štetu stranke.
