Friday, November 23, 2012

Lokalni izbori 2012. - Ko je shvatio poruku? (1)

Izbori su prošli, rezultati su poznati, čak je i ponovljeno glasanje u Istočnom Mostaru i Istočnom Drvaru gotovo. Red je da napišem nešto o rezultatima i pojavama koji su ih obilježili. U narednih nekoliko postova baviću se različitim aspektima netom završenih lokalnih izbora.

Ko su pobjednici, a ko gubitnici?

Sada mi se već čini da se lokalni izbori posmatraju isključivo kroz prizmu načelnika. Bitno je samo koliko je koja stranka uspjela da osvoji načelničkih pozicija, dok se odbornici "ne računaju". Samo oni koji su direktno uključeni u lokalnu politiku znaju koliko problema imaju načelnici koji nemaju stabilnu skupštinsku većinu, ili još gore - koji uopšte nemaju većinu u skupštini opštine/ grada.

I ako posmatramo načelnike, pobjednik ovih izbora je SDS. Nema tu puno šta da se oduzme ili doda. I pojedinačno, ili kao dio koalicija, SDS je uspio da osvoji najviše načelničkih mjesta. SNSD je doživio veliki pad i prepolovio broj svojih načelnika. Da ne bih govorio napamet, evo i tabele sa rezultatima:


2012.
2008.
2004.
SNSD
17
36
15
SDS
27
16
34
koalicija SNSD-SDS (Foča)
1
-
-
koalicije sa SNSD-om
2
2
-
koalicije sa SDS-om
7
1
-
DNS
2
3
1
SDA
1
1
2
NDS
1
-
1
SNS
1
-
-
SRS RS
1
-
-
nezavisni kandidati
2
1
1
SP
-
1
5
SDP
-
1
1
PDP
-
-
2

Namjerno stavljam i rezultate iz 2004. i 2008. godine, da biste mogli da poredite stanje u Republici Srpskoj nekad i sad. Otprilike smo se sada vratili na odnos iz 2004. godine. Nekoliko trendova treba zapaziti. Dok prije 8 godina niti jedan kandidat koalicije nije prošao, danas je čak 10 izabranih načelnika na toj poziciji u ime neke koalicije.

Ovaj recept sa koalicijama opozicija (SDS, PDP i drugi) su prvi put ozbiljnije primjenili na prijevremenim izborima u Bileći, početkom 2010. godine. I tada je bilo uspješno. Sada je koaliranje ponovljeno u dosta opština. Zahvaljujući tim koalicijama, pobijeđen je SNSD u nekim tradicionalno jakim opštinama kao što su Gradiška, Srbac ili Kozarska Dubica. Rezultat za opoziciju bi bio bolji da su uspjeli da koalicije naprave u svim opštinama. SNSD je u nekim opštinama pobijedio zahvaljujući razjedninjenosti opozicije (npr. Banja Luka i Bileća).


Bileća

Dok je opozicija shvatila da jedino zajednički mogu da pobijede SNSD, SNSD je dosta kruto ulazio u dogovore oko koalicija na lokalu, prije svega sa koalicionim partnerima iz NS RS - DNS-om i Socijalistima. U samo dvije opštine SNSD je bio u koaliciji za načelnika (Petrovac i Kotor Varoš) i u obje pobijedio. U nekim opštinama (Prijedor, Ugljevik, Čelinac), ne samo da koalicioni partneri nisu bili zajedno, već su bili najžešći protivnici. Foču namjerno ostavljam po strani, jer tamo se vidjelo da SNSD i SDS mogu zajedno, kada im je cilj da promijene dominantnog načelnika, koji je na toj poziciji već 8 godina.



Foča


Rekao bih da će ovaj recept biti primjenjen i na opštim izborima 2014. godine. Mnogo je teže napraviti zajedničku listu kandidata za poslanike, ali se opoziciji ovo nameće kao najbolji način da ostvari dobe rezultate na opštim izborima. SNSD će morati malo razmisliti da li vrijedi i dalje tvrdoglavo insistirati na isključivo samostalnom nastupu, jer teško je očekivati euforiju kakvu smo imali 2006. godine i natpolovičnu većinu u parlamentu.

Kada sam već analizirao SNSD i SDS, red je da pomenem i druge stranke. DNS je jedina stranka koja iz izbora u izbore osvaja nekoliko načelničkih mjesta. Imaju Prijedor kao bazu, i odatle šire svoj uticaj. Ostale stranke sporadično osvajaju poneku opštinu. Zanimljivo da PDP kao treća (ili četvrta) stranka već dugo vremena nema svog samostalnog načelnika (mada će imati svog čovjeka u Trebinju).


Trebinje

Sada smo u fazi konstituisanja opštinskih parlamenata. Moguće su različite koalicija "na lokalu", često zavisno od ličnih odnosa rukovodstava opštinskih odbora, a manje od ideologija ili koalicija koje postoje na višim nivoima. Koalicije ipak najviše zavise od toga koliko ko ima odbornika, i o tome ću pisati u slijedećem postu.

Sunday, March 4, 2012

Put do pakla je popločan dobrim namjerama

ili

Elektronsko glasanje u BiH


Posljednjih dana u štampi se pojavilo mnogo članaka o uvođenju elektronskog glasanja u BiH. Oni koji prate moje pisanje znaju da sam ja donedavno govorio da u BiH nema naznaka da se uvede e-glasanje, ali, ne lezi vraže, e-glasanje stiže na velika vrata.


I stvarno, nisam ni bio svjestan da se radi na uvođenju e-glasanja u Bosni i Hercegovine do prije nekoliko mjeseci. I tada sam, više slučajno, saznao da interresorna parlamentarna grupa radi na promjenama Izbornog zakona BiH, među kojima je i mogućnost elektronskog glasanja.

Samo po sebi to uopšte nije loše. I dalje ostajem pri svojoj tvrdnji da ćemo prije ili kasnije glasati elektronskim putem. Međutim, zakon još nije ni usvojen, a već se precizno govori kakav će sistem kod nas biti uveden.

Ma ne bih ja izučavao elektronsko glasanje, kriptografiju i druge povezane oblasti kada bih bio protiv njega. Ali mi je krivo što se kod nas sve pokušava lomiti preko koljena i uvoditi bez ikakvih kritičkih osvrta, debate, testiranja, pripreme javnosti.

Ne želim uopšte da ulazim u spekulacije da li neko ima interesa kod uvođenja e-glasanja, ali ovako brzo ići od zakonske mogućnosti do uvođenje e-glasanja (govori se čak da bi 2014. godine moglo potpuno da se glasa elektronski), je stvarno vrlo čudno.

Vrste elektronskog glasanja

Još jednom da ponovim, postoje dvije osnovne vrste elektronskog glasanja:
  • glasanje na mašinama koje se nalaze na biračkom mjestu; i
  • glasanje putem interneta.

I jedan i drugi oblik glasanja ima svoje prednosti i mane. Glavna prednost mašina za glasanje jeste da se nalaze u kontrolisanom okruženju biračkog mjesta, te se na klasičan način, kao kod tradicionalnog glasanja, provjerava identitet glasača. Takođe, lako je kontrolisati da u jednom trenutku samo jedan birač koristi mašinu za glasanje. Znači, ta vrsta privatnosti je osigurana.

Prednost internet glasanja jeste u mogućnosti da birači sa bilo kojeg računara ili čak mobilnog telefona pristupe veb stranici putem koje mogu obaviti glasanje. Nema više ograničenja da morate biti na mjestu svog prebivališta da biste glasali.

Mašine za elektronsko glasanje


U BiH se zagovara ovaj prvi model. Ja ne nalazim niti jedan argument zašto bismo mi uvodili takav vid glasanja. Za mene je to model prošlosti (ili ako hoćete i tehnologija prošlosti). Amerikanci su predvodnici u korištenju tehnologije na izborima. Još 70-tih godina prošlog vijeka su imali skenere, koji su služili kod prebrojavanja glasačkih listića. A prve mašine za glasanje sa ekranom osjetljivim na dodir su uvedene 1990. godine. Samo da podsjetim, internet tada nije ni postojao.

A i Amerikanci nam nisu baš neki uzor po pitanju poštenih izbora. Sjetite se predsjedničkih izbora 2000. godine. Koliko je njima tada trebalo da prebroje glasove? Zanimljiv je slučaj sa Floride, gdje je jedna mašina za elektronsko glasanje dala negativnih 16.000 glasova za Gora J Njujork Tajms je 2002. godine objavio članak u kojem stručnjaci sa MIT-a procjenjuju da je na izborima 2000. godine ukradeno između 4 i 6 miliona glasova.

2003. godine preko 900 američkih računarskih stručnjaka je potpisalo peticiju u kojoj zahtijevaju da svi sistemi sa ekranom osjetljivim na dodir ostavljaju pisani trag koji se može prekontrolisati. Jedno od objašnjenja za čuden anomalije u razultatima jeste upotreba mašina za glasanje sa ektranom osjetljivim na dodir (sjetite se Homer Simpsona i njegovog glasanja za Obamu).


Ove mašine je lako programirati da budu „mrtve“ na dan izbora ili da prebacuju glasove na konto pogrešnog kandidata, ili da regularni glasovi nestaju, a sve vrijeme da ostavljaju utisak da rade potpuno ispravno.

Od uvođenja mašina za glasanje, povećava se broj anomalija u rezultatima za američki Kongres. Nebrojeni su primjeri u Sjevernoj Karolini, Nebraski, Alabami, Minseoti, Koloradu gdje su kandidati, koji su imali značajnu prednost na istraživanjima prije izbora, izgubili izbore sa dvocifrenom razlikom u procentima.

Napadi na mašine za elektronsko glasanje

Neki od napada na mašine za elektronsko glasanje uključuju:
  • postavljanje dodatnih elektronskih sklopova koji manipulišu rezultatima;
  • očitavanje odabira kandidata na osnovu radio i EM zračenja mašine;
  • ubacivanje kompromitovanog softvera koji se pretvara da korektno radi, ali u stvari lažno sabira rezultate;
  • očitavanje otisaka prstiju birača sa ekrana osjetljivog na dodir;
  • potencijalno narušena privatnost ako neko dođe do elektronskih zapisa pohranjenih u memoriji mašine (mogućnost ucjenjivanja i sl.).

Ostali problemi vezani za mašine za glasanje:
  • Glasači uopšte ne mogu da budu uvjereni da mašina korektno izvršava svoj zadatak jer je nemoguće pogledati šta se dešava u mašini;
  • Posmatrači mogu posmatrati i posmatrati čitav dan, i ništa ne vidjeti;
  • Teorijski je moguće da se na svakom mjestu traži ponovno prebrojavanje glasova zbog sumnje u regularnost rezultata koje daje mašina za glasanje
  • Tehnički problemi - nestanak struje, kvar na mašini, nestanak papira ili tonera

Da li ima prednosti?

Šta bi bila prednosti ovakvog e-glasanja u BiH? Ja vidim samo dvije - (1) relativno brže dobijanje rezultata i (2) sprečavanje da birači slučajno naprave listić nevažećim. Drugih prednosti ja ne vidim.

Cijena

Ako govorimo o cijeni, skoro sam siguran da ovakvi izbori ne bi bili jeftiniji od klasičnih. Zašto? Zato što postoji mnogo stavki koje treba kalkulistati kod uvođenja mašina za e-glasanje:
  • Oko 5.300 biračkih mjesta u BiH, sa cijenom mašine od oko 5.000 KM, znači 26,5 miliona KM za opremanje svih biračkih mjesta;
  • Ipak svi znamo da velika biračka mjesta od oko 1.000 birača na biračkom spisku imaju po 2-3 paravana, tako da paralelno može glasti nekoliko birača. Da bi to bilo moguće sa mašinama, potrebno je imati 2-3 mašine na takvom biračkom mjestu što cijenu diže do neslućenih razmjera. Ako ćemo imati samo jednu mašinu, znajući informatičku (ne)pismenost građana BiH, sigurno će im trebati neuporedivo više vremena da glasaju putem ove mašine nego papirom i olovkom. Sve to vodi ka većim gužvama na biračkom mjestu;
  • Sve ove mašine treba čuvati dvije godine (period između izbora). Moraju se čuvati pod određenom temperaturom, vlažnošću i povrh svega potpuno fizički osigurane da bi se spriječili zlonamjernici koji bi htjeli da „petljaju“ sa mašinama;
  • Mašine koriste memorije da pohranjuju rezultate i one se moraju mijenjati prije svakih izbora, ili se rezultati moraju prebacivati na neke servere, a memorija u mašinama brisati. A to košta;
  • Mašine štampaju papirni glasački listić, što znači da je potrebno imati papir, toner itd;
  • Prije svakih izbora potrebno je tačno isprogramirati sve mašine da imaju odgovarajuće liste i kandidate za odgovarajuće biračko mjesto;
  • Pri svemu tome, u ovakvom sistemu i dalje trebamo izbornu administraciju. Kod tradicionalnog glasanja birački odbor ima 3 ili 5 članova, zavisi od broja birača na biračkom spisku. Pošto u ovakvom slučaju i dalje treba neko ko će provjeravati identitet birača, kontrolisati da se izlaz mašine (štampani glasački listić) ubacuje u glasačku kutiju, i eventualno da kontroliše red na biračkom mjestu, znači da će i dalje trebati 2-3 člana biračkog odbora pa uštede na smanjenju izborne adminsitracije neće biti tako velike

Prevare

Mogućnost prevare i dalje postoji, samo je sofisticiranija. Kod tradicionalnog glasanja prevara se svodi na bezobrazluk, primjenu sile, ali je uglavnom lokalizovana na jednom biračkom mjestu. Sada jedan siledžija ne bi mogao mnogo da uradi, osim možda da razbije samu mašinu, ali bi neko ko uspije pronaći način da „hakira“ mašinu, mogao da napravi krađu ogromnih razmjera, koja bi u potpunosti promijenila rezultate izbora.

Postoji i druga opcija, koja je boljka tradicionalnog glasanja, a to je da se na biračkom mjestu rezultati uopšte ne falsifikuju, već se falsifikuju izvještaji koji se unose na centralnom mjestu. Ako mašine služe samo da izbace rezultat na biračkom mjestu, koji se onda u papirnoj formi prenosi na slijedeću instancu (npr. opštinsku izbornu komisiju) - onda je ista prevara i dalje moguća. Ako se mašina poveže elektronskim putem (npr. putem mobilne mreže) sa centralnom lokacijom, otvara se nova tačka napada na sistem za elektronsko glasanje.

Ostatak svijeta

Indija je najveća država koja koristi elektronske mašine za glasanje. U upotrebi je preko 1,3 miliona ovih mašina, nešto drugačijeg tipa nego one koje bi se trebale upotrebljavati u BiH. Evo sjajnog videa kako se mašine za e-glasanje u Indiji mogu „hakovati“:


Ko uopšte glasa elektronskim mašinama?

Potpuno glasanje elektronskim mašinama trenutno imaju Indija, Brazil i Venecuela. Odmah treba reći da se radi o velikom broju birača, jer Indija ima preko 700 miliona glasača, Brazil preko 135 miliona i Venecuela oko 17,5 miliona glasača. Ali i dalje su to samo 3 zemlje.

Postoji još nekoliko zemalja u kojima se masovnije koriste elektronske mašine za glsanje - u Belgiji je na izborima 2006. oko 44% birača glasalo elektronskim putem, i u Americi na izborima 2008. godine oko 33% birača.

Ali treba naglasiti da se u Belgiji krenulo sa eksperimentima još 1991. godine. Od 1999. godine broj birača koji glasaju elektronskim putem nije povećavan. Na izborima u oktobru 2011. godine testiran je novi sistem glasanja, ali samo na 6.700 birača. Ovaj sistem ne bilježi u memoriji nikakve glasove, nego štampa popunjen glasački listić, koji se ubacuje u glasačku kutiju sa skenerom koji bilježi opciju koju je izabrao glasač.

U Americi je od 2006. godine uočljiv trend smanjivanja korištenja elektronskih glasačkih mašina. Tada je ovaj vid glasanja bio na vrhuncu sa oko 37% birača koji su glasali na ovaj način. Od tada je porasla upotreba optičkih skenera kojima se samo prebrojavaju papirni glasački listići i njih koristi oko 55% birača.

Šta je sa drugim državama?

Holandija, pionir u upotrebi tehnologije na biralištima, je 2008. ukinula elektronsko glasanje i vratila se tradicionalnom papiru i olovci. Njemački ustavni sud je proglasio elektronsko glasanje neustavnim zbog negiranja javne prirode izbora. Irska je napustila razvoj sistema za elektronsko glasanje 2009. godine zbog visoke cijene i nezadovoljstva javnosti. Do tada su potrošili 54 miliona eura, i procjenjivali da im treba još 28 miliona da projekat završe.

Velika Britanija je eksperimentisala od 2000. do 2007. godine sa nizom pilot projekata i tada je izborna komisija donijela odluku da se prekine razvoj elektronskog glasanja dok se ne riješe suštinski problemi sa privatnošću i sigurnošću ovog vida glasanja.

U Italiji je takođe urađeno mnogo pilot projekata e-glasanje, kao i Francuskoj. I tako od države do države vidimo da se uglavnom eksperimentiše na ograničenom broju birača, i to dugi niz godina, ali da nigdje nisu uvedeni potpuno obavezujući izbori.

I kako bismo sad mi mogli u samo dvije godine da potpuno pređemo na elektronsko glasanje? Kakvi smo mi to genijalci?

Zakonska regulativa nam je potrebna, ali samo da se uvedu testiranja na nekoliko biračkih mjesta. Odmah zakonski otvoriti mogućnost i da se glasa putem interneta. I tu započeti probe. Koristiti iskustva drugih država, pa i sisteme koji oni koriste. Tek kada se u nekoliko izbornih ciklusa potvrde sve vrijednosti sistema za elektronsko glasanje, postepeno povećavati broj birača obuhvaćenih e-glasanjem. Ali nikako naturati ovaj sistem „preko noći“. To samo može povećati nepovjerenje javnosti u ishod izbora.

Kada se kod tradicionalnih izbora koji se provode najprostijom tehnologijom koju svi razumiju, pojavljuju brojni oprečni stavovi o regularnosti, šta tek reći za e-glasanje? Hajde da predvidim da bi se desilo da opozicija kaže - ovi iz vlasti su imali pristup mašinama tokom dvije godine i promijenili su softver u njima, a da to niko ne zna i sada su rezultati pogrešni.

Oprez, testiranje, edukacija, istraživanje, još testiranja, informisanje.....to je ključ uspješnog uvođenja elektronskog glasanja. Bilo šta drugo će stvoriti još veći haos u ionako politički rovitoj situaciju u BiH.