Tačno prije 50 godina, pola vijeka,
28. avgusta 1963. godine, Martin Luter King je održao svoj čuveni govor, poznat
pod frazom: „Imam san“ (I have a dream). Održan pred 250.000 ljudi, sa stepenica
Linkolnovog spomenika u Vašingtonu, predstavlja prekretnicu u američkoj borbi
za ljudska prava.
U ovom postu neću se osvrtati na
nesumnjivu istorijsku važnost ovog govora u borbi za ljudska prava u svijetu,
već na sâm govor, koji se
smatra remek djelom govorništva. Govori Martina Lutera Kinga predstavljaju
klasike retorike zbog moći koje je imao da svojim govorima opije mase.
Govorništvo, odnosno vještina javnog
govora jeste jedna od najvažnijih osobina koju dobar političar može da ima. I
dok neki mogu smatrati da je govorništvo urođen talenat, Rimljani su govorili: „Pjesnik
se rađa, a govornik postaje.“ (Poeta nascitur, orator fit)
I zaista, postoje pravila kojih se
treba držati, što će u kombinaciji sa dovoljno vježbe kao rezultat dati sasvim
solidan govor. Možda to neće biti kombinacija pjesme, govora i propovijedi
Martina Lutera Kinga koja opčinjava publiku, ali upotrebljiv govor sasvim
sigurno hoće.
Želim da sa čitaocima podijelim neke savjete
za bolji javni govor, bilo da se radio o nastupu političara na centralnoj
tribini pred nekoliko hiljada birača, seminaru na kome ste predavač ili odbrani
diplomskog rada.
Javni govor je satkan od verbalne i
neverbalne komunikacije, koje jedna drugu nadopunjavaju. Postoji mit da govor
čini 55% stav govornika, 38% tonalitet i samo 7% sadržaj govora, ali to spada u mitove
koji se prenose bez provjere. Činjenica je ipak da mnogi npr. profesori imaju
ubitačno dosadne govore, iako je sam sadržaj interesantan, ali isto tako ni
najbolji stav ne može pomoći ako govorite totalne gluposti. Jednostavno, treba
voditi računa i o sadržaju govora i načinu prenošenja tog sadržaja.
Svrha govora
Svaki govor ima za cilj da izazove
neku promjenu u ponašanju publike na kraju govora. Ta promjena može biti
različita - možda samo želite da informišete publiku o nečemu (npr. aktuelna
politička situacija, stavovi stranke i sl.), možda želite da ih motivišete (da
se uključe u stranačke aktivnosti) ili hoćete da nakon vašeg govora dobiju želju
da odmah potrče na biračko mjesto i glasaju za vas.
Publika
Koji tip ljudi je dominantan u
publici? Da li se radi o mladima ili starima; profesorima ili
poljoprivrednicima; ženama ili muškarcima? Kakve su potrebe i očekivanja
publike? Koliko predznanja imaju o temi o kojoj ćete govoriti?
Bitno je da se na vrijeme (dok
pripremate govor) odgovori na ova pitanja, da se ne bi desio, sada već klasik naših
kampanja, govor o uvođenju tramvaja, održan na selu, ispod vinove loze.
Oblačenje
Politika je konzervativno zanimanje,
pa u skladu s tim, političari treba da se konzervativno i oblače. Naravno da je glupo
ići u odijelu i sa kravatom na postavljanje kamena temeljca ili obilazak farme
goveda, ali je još gore držati govor u šorcu, potkošulji i papučama.
Procijenite u kakvoj atmosferi ćete govoriti, kako će publika biti obučena, pa onda
obucite za jedan stepen ozbiljniju odjeću. Ako je publika u šorcevima, vi
možete doći sportskim pantalonama i košulji kratkih rukava; ako je publika
obučena sportski elegantno - vi biste već trebali biti u odijelu.
Odjeća prenosi i poruku Ako košulja
viri iz pantalona ili su dva-tri gornja dugmeta raskopčana - ko će povjerovati
da ćete pedantno obavljati svoje dužnosti. Zavrnuti rukavi na košulji (čest
znak kod političara) znače da ste zasukali rukave i spremni ste da prionete na
posao.
Struktura
Govor ima relativno jednostavnu
strukturu:
- uvod - recite publici o čemu ćete govoriti
- glavni dio - recite publici svoju poruku
- završetak - recite publici o čemu ste govorili
Odmah vidite da je na sceni
ponavljanje. Sâm Martin Luter
King je u svom govoru frazu „Imam san“ ponovio 8 puta. Publika će zapamtiti ono
što se ponavlja. Postoje još neke „cake“ - publika pamti ono što je na početku
i kraju, i nešto neobično.
Dobro je povezati se sa publikom, tako
što ćete na početku ispričati neki vic (samo ako znate da pričate viceve) koji
se uklapa u govor i situaciju. Ili: „Dolazeći ovamo, prošao sam putem kroz vaše
selo i vidio koliko rupa na ima i kako je slabo održavan...“ Nije čudo što danas većina TV reportaža
počinje pričom o čovjeku („Marko Marković već 20 godina vodi borbu sa opakom
bolešću...“) da bi se onda prešlo na temu (npr. nabavka lijekova), jer se tako
priči daje ljudski oblik.
Ako ste političar - morate davati
vrijednosne sudove. Ne možete biti na distanci i uopšteno govoriti o problemima.
Morate čvrsto zauzeti stav, jer će vas jedino tako ljudi zapamtiti.
Morate pripremiti efektnu rečenicu kojom
ćete završiti govor. Problem nastaje kada ne znate kako završiti govor, i on se
nastavlja u nedogled, a publika počinje da zijeva.
Glas
Sporije je bolje. Smanjite „broj
obrtaja“ i govorite sporije u odnosu na normalnu konvezaciju. Dublji glas je
bolji, pokušajte da govorite „iz dubine duše“ - iz stomaka, a ne iz grla jer
ćete stvoriti piskutav, neugodan ton. Ne bojte se pauze - i ona ima svoje
značenje. Izbjegavajte poštapalice („znači, naprosto,...“) i neartikulisane
glasove („uhhh, mmmm, aaaa,....“). Ne smijete biti tihi, i publika iz
posljednjih redova mora da vas čuje.
Jezik
Govorite razumljivo, jednostavnim
jezikom. I najkomplikovaniji (politički) govor mora biti razumljiv mlađem tinejdžeru
i babi sa četiri razreda osnovne škole. Izbjegavajte strane, stručne riječi,
skraćenice („transparentnost, fizibiliti studija, SSP,...“). Govorite u kraćim
rečenicama. Brojite. „Postoje TRI načina da ...“ ili „Reći ću vam DVIJE greške
koje ...“.
---
Iako mi je već dosadno ponavljati - za
dobar govor potrebna je dobra priprema i vježba. Nakon govora, ako imate snage,
pogledajte na snimku kako ste izgledali i zvučali. Onda ispravljajte ono što ne
valja. Jer vježba stvara majstora.
