Poplave i izborne aktivnosti

Baš na dan kada je Centralna izborna komisija BiH raspisala izbore za oktobar 2014. godine, počeo je veliki povodanj u Republici Srpskoj i Federaciji BiH. Naoštrio sam tastaturu da pišem o izborima, ali u ovom vremenu dok se spašavaju životi i imovina, nekako mi je ta tema nebitna, mala i tako daleka. Međutim, jučerašnje saopštenje CIK-a da nema pomjeranja rokova izbornih aktivnosti, bez obzira na vanrednu situaciju, potaklo me da analiziram koliko nas se zaista može uključiti u izborne aktivnosti.

Otkako su raspisani izbori 15. maja, prvi rok bitan za političke partije i nezavisne kandidate jeste registracija za izbore. Ovaj rok traje samo 15 dana (do 30.5.2014. godine) i već je proteklo 5 dana, u kojima malo ko da je razmišljao o izborima. Šta registracija podrazumijeva? Prije svega prikupljanje potpisa birača. Za izbore za Predsjedništvo BiH nema izuzetka, svi koji namjeravaju da se uključe u ovu utrku moraju prikupiti 3000 potpisa, bez obzira da li su u prethodnom mandatu imali ili nisu svog člana na toj poziciji. Za niže nivoe vlasti malo je lakše. Ako imate izabranog predstavnika koji je spreman da potpiše da je bio član vaše političke partije u trenutku kada je izabran i da je još uvijek vaš član, onda ste oslobođeni prikupljanja potpisa. Inače vam ne gine prikupljanje 3000 potpisa za PS BiH, odnosno 2000 potpisa za NS RS i predsjednika Republike Srpske.

Ne znam u kojoj su fazi političke partije u ovoj izbornoj aktivnosti, ali znam da će to biti đavolski težak zadatak. Ministar instranih poslova BiH je izjavio da je četvrtina stanovništva pogođena poplavama, dok analiza profesora Šterca sa zagrebačkog Sveučilišta kaže da je u BiH preko 1,35 miliona ljudi ugrožena. U svakom slučaju radi se o cifri između jedne četvrtine i jedne trećine svih stanovnika, samim tim i birača. Da ne spominjemo da su mnogi koji direktno nisu ugroženi, angažovani na raščišćavanju ili dostavljanju humanitarne pomoći.

U Republici Srpskoj situacija je i gora. Čak možda i polovina svih birača je ugrožena poplavama. Evo moje, prilično grube analize, odnosa broja registrovanih birača na dan 14.5.2014. godine i onih koji se mogu uključiti u izborne aktivnosti.

Izborna jedinica	Broj birača	Opštine ugrožene poplavama	Broj birača u mogućnosti da se uključi u izborne aktivnosti
1	149.962	Prijedor, Novi Grad, Koz. Dubica, Kostajnica	≈ 100.000
2	142.916	Srbac, Laktaši, Prnjavor	≈ 100.000
3	270.639	Čelinac, Banja Luka, Kotor Varoš, Jezero	≈ 150.000
4	83.033	sve	0
5	121.668	sve	0
6	157.258	sve	0
7	114.882	sve	0
8	68.883	-	68.883
9	110.073	-	110.073
Ukupno	1.219.314		≈ 530.000 (45%)

Veći gradovi koji su djelimično poplavljeni, kao Banja Luka, Bijeljina, Zvornik, će uspjeti da relativno brzo „poližu svoje rane“ i nastave dalje, ali rokovi CIK-a neumitno teku. Velike će stranke, zahvaljujući svojoj infrastrukturi i brojnom članstvu, uspjeti da ispoštuju rokove, ali šta je sa manjim ili regionalnim strankama? Ako imaju nesreću da im je baza u najugroženijim područjima, praktično nemaju mogućnosti da se registruju za izbore.

Znam da Izborni zakon ne poznaje mogućnost pomijeranja rokova zbog vanrednih situacija, ali možda je baš ova situacija prilika da se razmisli i o toj dopuni Zakona.

Izbori su za 150 dana

Danas je Centralna izborna komisija donijela odluku o raspisivanju opštih izbora u BiH za 12. oktobar 2014. godine. Ako ni po čemu drugom, ovi će izbori biti upamćeni po tome što će prvi put biti održani u drugu nedjelju u oktobru, jer se prva nedjelja poklapa sa vjerskim praznikom - Bajramom. Političkim partijama ovo pomjeranje će dobro doći, jer za svake izbore muku muče sa kandidatima, funkcionerima, aktivistima i ostalim koji juli i avgust provode na odmoru (bez obzira šta se od njih očekuje), i u kampanju ulaze tek početkom septembra. Ovako partije dobijaju dodatnu sedmicu efektivne kampanje.

Htio bih razjasniti još neke termine. Kako CIK kaže, izborni period „podrazumijeva period od dana raspisivanja izbora do dana potvrđivanja rezultata izbora“. Što valjda znači da se period prije raspisivanja izbora naziva predizborni period? Od dana raspisivanja izbora do službenog početka izborne kampanje „zabranjeno je vođenje plaćene izborne kampanje putem elektronskih i printanih medija, ili bilo kojeg oblika plaćenog javnog oglašavanja, osim održavanja internih skupova organa i statutarnih tijela političkih subjekata“. Izborna kampanja počinje 30 dana prije izbora. Tada počinje period kada je političkim partijama omogućeno plaćeno oglašavanje. Mediji i vlasnici bilborda trljaju ruke zbog zarade, novinari se hvataju za glavu zbog ubitačno dosadnih stranačkih hronika, a birači su sluđeni kakofonijom političkih poruka.

Samo, jadna je ona partija koja počne kampanju 30 dana prije izbora. Sigurno je osuđena na propast. Za svaku iole organizovanu partiju kampanja nikada ne staje i počinje završetkom prethodnih izbora. I kako moj drug kaže, izbori se dobijaju u prvoj polovini mandata. I baš zbog toga mislim da je kod nas većina birača već odlučila za koga će glasati, bez obzira na izbore, predizborne i svake druge kampanje.

Začudim se kako ljudi koji su relativno uključeni u politiku često ne razumiju pravila po kojima se kod nas održavaju izbori. Za početak, u Republici Srpskoj ćemo imati izbore za četiri nivoa:

• Srpski član Predsjedništva BiH
• Poslanici u Predstavničkom domu Parlamentarne skupština BiH
• Predsjednik i potpredsjednici Republike Srpske
• Poslanici u Narodnoj skupštini Republike Srpske

Prije svega, odluka „Sejdić-Finci“ nije provedena, šta znači da se iz Republike Srpske bira Srbin za člana Predsjedništva BiH, a ne kako je predlagano „član iz Republike Srpske“. Kada smo kod ovih nacionalnih odrednica, kako se određuje da li je neko Srbin, Hrvat, Bošnjak ili Ostali? Kada se kandidati prijavljuju za izborne liste, izjašnjavaju se o svojoj pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi ostalih. Što znači da bi neko mogao na jednim izborima bit Srbin, drugim Hrvat i tako u krug. O kredibilitetu takvog kandidata ne bih govorio...

Što se Predsjednika Republike Srpske tiče, nema nikakvih promjena - bira se kandidat iz reda svakog konstitutivnog naroda koji dobije najveći broj glasova. Između ta tri kandidata, po jedan iz svakog konstitutivnog naroda, za predsjednika se bira kandidat koji dobije najveći broj glasova, a dva kandidata koji se po broju osvojenih glasova nalaze na drugom i trećem mjestu biraju se za potpredsjednike.

Za srpskog člana Predsjedništva BiH i Predsjednika Republike Srpske, izborna jedinica je čitava Republika Srpska. Ko dobije najviše glasova - pobjednik je. S tim da Distrikt Brčko ima poseban status, pa građani Brčkog mogu da glasaju ili za izbore u Republici Srpskoj ili u Federaciji BiH, po svom opredijeljenju.

Na posljednjim lokalnim izborima Republika Srpska je imala ukupno oko milion i 200 hiljada birača. U prosjeku se oko dvije trećina birača iz Brčkog opredjeljuje za Republiku Srpsku, šta znači barem dodatnih 50 hiljada. Za ove izbore mala nepoznanica ostaje status osoba kojima je isteklo važenje ličnih dokumenata, a nisu izvadili nove. U Republici Srpskoj ima preko 30 hiljada isteklih ličnih karata koje nisu zamijenjene, a u ovoj godini ih ističe čak 240 hiljada!

Što se poslanika tiče, tu već imamo izborne jedinice, ima i nekih novina, ali o tome u slijedećem postu.

Čomski: Cilj PR mašinerije je da stvori dezinformisane birače koji donose iracionalne odluke

Evo dijela iz predavanja Noama Čomskog u Bonu:

„Uloga PR službi danas je potkopavanje demokratije. Samo informisani birači donose dobre odluke. Pogledajte izborne kampanje – cilj PR mašinerije je da stvori dezinformisane birače koji donose iracionalne odluke. 

PR industrija stigla je do politike prostom transformacijom iz svoje primarne funkcije – komercijalnog marketinga, a komercijalno oglašavanje je stvoreno da bi podrivalo tržište. Svako ko je učio ekonomiju zna da je slobodno tržište zasnovano na informisanim potrošačima koji donose racionalne odluke. Kada uključite televizor, vidite da su reklame stvorene da dezinformišu potrošače i navedu ih na iracionalne kupovine.“

Kompletan tekst možete pogledati ovdje.

Put do pakla je popločan dobrim namjerama

ili

Elektronsko glasanje u BiH

Posljednjih dana u štampi se pojavilo mnogo članaka o uvođenju elektronskog glasanja u BiH. Oni koji prate moje pisanje znaju da sam ja donedavno govorio da u BiH nema naznaka da se uvede e-glasanje, ali, ne lezi vraže, e-glasanje stiže na velika vrata.

I stvarno, nisam ni bio svjestan da se radi na uvođenju e-glasanja u Bosni i Hercegovine do prije nekoliko mjeseci. I tada sam, više slučajno, saznao da interresorna parlamentarna grupa radi na promjenama Izbornog zakona BiH, među kojima je i mogućnost elektronskog glasanja.

Samo po sebi to uopšte nije loše. I dalje ostajem pri svojoj tvrdnji da ćemo prije ili kasnije glasati elektronskim putem. Međutim, zakon još nije ni usvojen, a već se precizno govori kakav će sistem kod nas biti uveden.

Ma ne bih ja izučavao elektronsko glasanje, kriptografiju i druge povezane oblasti kada bih bio protiv njega. Ali mi je krivo što se kod nas sve pokušava lomiti preko koljena i uvoditi bez ikakvih kritičkih osvrta, debate, testiranja, pripreme javnosti.

Ne želim uopšte da ulazim u spekulacije da li neko ima interesa kod uvođenja e-glasanja, ali ovako brzo ići od zakonske mogućnosti do uvođenje e-glasanja (govori se čak da bi 2014. godine moglo potpuno da se glasa elektronski), je stvarno vrlo čudno.

Vrste elektronskog glasanja

Još jednom da ponovim, postoje dvije osnovne vrste elektronskog glasanja:

• glasanje na mašinama koje se nalaze na biračkom mjestu; i
• glasanje putem interneta.

I jedan i drugi oblik glasanja ima svoje prednosti i mane. Glavna prednost mašina za glasanje jeste da se nalaze u kontrolisanom okruženju biračkog mjesta, te se na klasičan način, kao kod tradicionalnog glasanja, provjerava identitet glasača. Takođe, lako je kontrolisati da u jednom trenutku samo jedan birač koristi mašinu za glasanje. Znači, ta vrsta privatnosti je osigurana.

Prednost internet glasanja jeste u mogućnosti da birači sa bilo kojeg računara ili čak mobilnog telefona pristupe veb stranici putem koje mogu obaviti glasanje. Nema više ograničenja da morate biti na mjestu svog prebivališta da biste glasali.

Mašine za elektronsko glasanje

U BiH se zagovara ovaj prvi model. Ja ne nalazim niti jedan argument zašto bismo mi uvodili takav vid glasanja. Za mene je to model prošlosti (ili ako hoćete i tehnologija prošlosti). Amerikanci su predvodnici u korištenju tehnologije na izborima. Još 70-tih godina prošlog vijeka su imali skenere, koji su služili kod prebrojavanja glasačkih listića. A prve mašine za glasanje sa ekranom osjetljivim na dodir su uvedene 1990. godine. Samo da podsjetim, internet tada nije ni postojao.

A i Amerikanci nam nisu baš neki uzor po pitanju poštenih izbora. Sjetite se predsjedničkih izbora 2000. godine. Koliko je njima tada trebalo da prebroje glasove? Zanimljiv je slučaj sa Floride, gdje je jedna mašina za elektronsko glasanje dala negativnih 16.000 glasova za Gora J Njujork Tajms je 2002. godine objavio članak u kojem stručnjaci sa MIT-a procjenjuju da je na izborima 2000. godine ukradeno između 4 i 6 miliona glasova.

2003. godine preko 900 američkih računarskih stručnjaka je potpisalo peticiju u kojoj zahtijevaju da svi sistemi sa ekranom osjetljivim na dodir ostavljaju pisani trag koji se može prekontrolisati. Jedno od objašnjenja za čuden anomalije u razultatima jeste upotreba mašina za glasanje sa ektranom osjetljivim na dodir (sjetite se Homer Simpsona i njegovog glasanja za Obamu).

Ove mašine je lako programirati da budu „mrtve“ na dan izbora ili da prebacuju glasove na konto pogrešnog kandidata, ili da regularni glasovi nestaju, a sve vrijeme da ostavljaju utisak da rade potpuno ispravno.

Od uvođenja mašina za glasanje, povećava se broj anomalija u rezultatima za američki Kongres. Nebrojeni su primjeri u Sjevernoj Karolini, Nebraski, Alabami, Minseoti, Koloradu gdje su kandidati, koji su imali značajnu prednost na istraživanjima prije izbora, izgubili izbore sa dvocifrenom razlikom u procentima.

Napadi na mašine za elektronsko glasanje

Neki od napada na mašine za elektronsko glasanje uključuju:

• postavljanje dodatnih elektronskih sklopova koji manipulišu rezultatima;
• očitavanje odabira kandidata na osnovu radio i EM zračenja mašine;
• ubacivanje kompromitovanog softvera koji se pretvara da korektno radi, ali u stvari lažno sabira rezultate;
• očitavanje otisaka prstiju birača sa ekrana osjetljivog na dodir;
• potencijalno narušena privatnost ako neko dođe do elektronskih zapisa pohranjenih u memoriji mašine (mogućnost ucjenjivanja i sl.).

Ostali problemi vezani za mašine za glasanje:

• Glasači uopšte ne mogu da budu uvjereni da mašina korektno izvršava svoj zadatak jer je nemoguće pogledati šta se dešava u mašini;
• Posmatrači mogu posmatrati i posmatrati čitav dan, i ništa ne vidjeti;
• Teorijski je moguće da se na svakom mjestu traži ponovno prebrojavanje glasova zbog sumnje u regularnost rezultata koje daje mašina za glasanje
• Tehnički problemi - nestanak struje, kvar na mašini, nestanak papira ili tonera

Da li ima prednosti?

Šta bi bila prednosti ovakvog e-glasanja u BiH? Ja vidim samo dvije - (1) relativno brže dobijanje rezultata i (2) sprečavanje da birači slučajno naprave listić nevažećim. Drugih prednosti ja ne vidim.

Cijena

Ako govorimo o cijeni, skoro sam siguran da ovakvi izbori ne bi bili jeftiniji od klasičnih. Zašto? Zato što postoji mnogo stavki koje treba kalkulistati kod uvođenja mašina za e-glasanje:

• Oko 5.300 biračkih mjesta u BiH, sa cijenom mašine od oko 5.000 KM, znači 26,5 miliona KM za opremanje svih biračkih mjesta;
• Ipak svi znamo da velika biračka mjesta od oko 1.000 birača na biračkom spisku imaju po 2-3 paravana, tako da paralelno može glasti nekoliko birača. Da bi to bilo moguće sa mašinama, potrebno je imati 2-3 mašine na takvom biračkom mjestu što cijenu diže do neslućenih razmjera. Ako ćemo imati samo jednu mašinu, znajući informatičku (ne)pismenost građana BiH, sigurno će im trebati neuporedivo više vremena da glasaju putem ove mašine nego papirom i olovkom. Sve to vodi ka većim gužvama na biračkom mjestu;
• Sve ove mašine treba čuvati dvije godine (period između izbora). Moraju se čuvati pod određenom temperaturom, vlažnošću i povrh svega potpuno fizički osigurane da bi se spriječili zlonamjernici koji bi htjeli da „petljaju“ sa mašinama;
• Mašine koriste memorije da pohranjuju rezultate i one se moraju mijenjati prije svakih izbora, ili se rezultati moraju prebacivati na neke servere, a memorija u mašinama brisati. A to košta;
• Mašine štampaju papirni glasački listić, što znači da je potrebno imati papir, toner itd;
• Prije svakih izbora potrebno je tačno isprogramirati sve mašine da imaju odgovarajuće liste i kandidate za odgovarajuće biračko mjesto;
• Pri svemu tome, u ovakvom sistemu i dalje trebamo izbornu administraciju. Kod tradicionalnog glasanja birački odbor ima 3 ili 5 članova, zavisi od broja birača na biračkom spisku. Pošto u ovakvom slučaju i dalje treba neko ko će provjeravati identitet birača, kontrolisati da se izlaz mašine (štampani glasački listić) ubacuje u glasačku kutiju, i eventualno da kontroliše red na biračkom mjestu, znači da će i dalje trebati 2-3 člana biračkog odbora pa uštede na smanjenju izborne adminsitracije neće biti tako velike

Prevare

Mogućnost prevare i dalje postoji, samo je sofisticiranija. Kod tradicionalnog glasanja prevara se svodi na bezobrazluk, primjenu sile, ali je uglavnom lokalizovana na jednom biračkom mjestu. Sada jedan siledžija ne bi mogao mnogo da uradi, osim možda da razbije samu mašinu, ali bi neko ko uspije pronaći način da „hakira“ mašinu, mogao da napravi krađu ogromnih razmjera, koja bi u potpunosti promijenila rezultate izbora.

Postoji i druga opcija, koja je boljka tradicionalnog glasanja, a to je da se na biračkom mjestu rezultati uopšte ne falsifikuju, već se falsifikuju izvještaji koji se unose na centralnom mjestu. Ako mašine služe samo da izbace rezultat na biračkom mjestu, koji se onda u papirnoj formi prenosi na slijedeću instancu (npr. opštinsku izbornu komisiju) - onda je ista prevara i dalje moguća. Ako se mašina poveže elektronskim putem (npr. putem mobilne mreže) sa centralnom lokacijom, otvara se nova tačka napada na sistem za elektronsko glasanje.

Ostatak svijeta

Indija je najveća država koja koristi elektronske mašine za glasanje. U upotrebi je preko 1,3 miliona ovih mašina, nešto drugačijeg tipa nego one koje bi se trebale upotrebljavati u BiH. Evo sjajnog videa kako se mašine za e-glasanje u Indiji mogu „hakovati“:

Ko uopšte glasa elektronskim mašinama?

Potpuno glasanje elektronskim mašinama trenutno imaju Indija, Brazil i Venecuela. Odmah treba reći da se radi o velikom broju birača, jer Indija ima preko 700 miliona glasača, Brazil preko 135 miliona i Venecuela oko 17,5 miliona glasača. Ali i dalje su to samo 3 zemlje.

Postoji još nekoliko zemalja u kojima se masovnije koriste elektronske mašine za glsanje - u Belgiji je na izborima 2006. oko 44% birača glasalo elektronskim putem, i u Americi na izborima 2008. godine oko 33% birača.

Ali treba naglasiti da se u Belgiji krenulo sa eksperimentima još 1991. godine. Od 1999. godine broj birača koji glasaju elektronskim putem nije povećavan. Na izborima u oktobru 2011. godine testiran je novi sistem glasanja, ali samo na 6.700 birača. Ovaj sistem ne bilježi u memoriji nikakve glasove, nego štampa popunjen glasački listić, koji se ubacuje u glasačku kutiju sa skenerom koji bilježi opciju koju je izabrao glasač.

U Americi je od 2006. godine uočljiv trend smanjivanja korištenja elektronskih glasačkih mašina. Tada je ovaj vid glasanja bio na vrhuncu sa oko 37% birača koji su glasali na ovaj način. Od tada je porasla upotreba optičkih skenera kojima se samo prebrojavaju papirni glasački listići i njih koristi oko 55% birača.

Šta je sa drugim državama?

Holandija, pionir u upotrebi tehnologije na biralištima, je 2008. ukinula elektronsko glasanje i vratila se tradicionalnom papiru i olovci. Njemački ustavni sud je proglasio elektronsko glasanje neustavnim zbog negiranja javne prirode izbora. Irska je napustila razvoj sistema za elektronsko glasanje 2009. godine zbog visoke cijene i nezadovoljstva javnosti. Do tada su potrošili 54 miliona eura, i procjenjivali da im treba još 28 miliona da projekat završe.

Velika Britanija je eksperimentisala od 2000. do 2007. godine sa nizom pilot projekata i tada je izborna komisija donijela odluku da se prekine razvoj elektronskog glasanja dok se ne riješe suštinski problemi sa privatnošću i sigurnošću ovog vida glasanja.

U Italiji je takođe urađeno mnogo pilot projekata e-glasanje, kao i Francuskoj. I tako od države do države vidimo da se uglavnom eksperimentiše na ograničenom broju birača, i to dugi niz godina, ali da nigdje nisu uvedeni potpuno obavezujući izbori.

I kako bismo sad mi mogli u samo dvije godine da potpuno pređemo na elektronsko glasanje? Kakvi smo mi to genijalci?

Zakonska regulativa nam je potrebna, ali samo da se uvedu testiranja na nekoliko biračkih mjesta. Odmah zakonski otvoriti mogućnost i da se glasa putem interneta. I tu započeti probe. Koristiti iskustva drugih država, pa i sisteme koji oni koriste. Tek kada se u nekoliko izbornih ciklusa potvrde sve vrijednosti sistema za elektronsko glasanje, postepeno povećavati broj birača obuhvaćenih e-glasanjem. Ali nikako naturati ovaj sistem „preko noći“. To samo može povećati nepovjerenje javnosti u ishod izbora.

Kada se kod tradicionalnih izbora koji se provode najprostijom tehnologijom koju svi razumiju, pojavljuju brojni oprečni stavovi o regularnosti, šta tek reći za e-glasanje? Hajde da predvidim da bi se desilo da opozicija kaže - ovi iz vlasti su imali pristup mašinama tokom dvije godine i promijenili su softver u njima, a da to niko ne zna i sada su rezultati pogrešni.

Oprez, testiranje, edukacija, istraživanje, još testiranja, informisanje.....to je ključ uspješnog uvođenja elektronskog glasanja. Bilo šta drugo će stvoriti još veći haos u ionako politički rovitoj situaciju u BiH.

Korištenje rezultata prethodnih izbora u segmentaciji

Univerzum birača jedne stranke

Greška bi bila reći - čitavo biračko tijelo je naša ciljna grupa. Takva kampanja je osuđena na neuspjeh. Jednostavno nije moguće, pa čak ni u Republici Srpskoj ili BiH, koje imaju relativno malo biračko tijelo, ciljati prema svim biračima. To je potpuno razbacivanje resursa kojima kampanje raspolažu. Možda nam se nekada čini da određene stranke imaju apsolutnu podršku birača, ali brojke to demantuju.

Ako pogledamo rezultate izbora za Narodnu skupštinu Republike Srpske, od 1996. godine do danas, vidjećemo jednu pravilnost. Dvije stranke su u 7 izbornih ciklusa ostvarivale relativnu pobjedu, tj. najveći broj glasova - SDS i SNSD. Izuzimajući 1996. godinu, broj glasova koji je neka od ovih stranaka osvojila, nije nikada prešao 250.000 glasova. Neposredno nakon završetka rata i potpisivanja Dejtonskog sporazuma, na opštim izborima 1996. godine, svi su bili „gladni“ izbora, tako da je odziv bio nevjerovatnih 85%, što je brojka koju danas možemo samo sanjati. SDS je bio neprikosnoven i osvojio 569.000 glasova, ali i to je bilo „tek“ oko 53% važećih glasova i dovoljno za nešto više od natpolovične većine u NS RS (44 mandata - rezultat kojem se tek približio SNSD 2006. godine sa 41 mandatom). Međutim, teško je vjerovati da će se 96-ta ponoviti. Već 1997. godine, na prijevremenim izborima za NS RS, SDS je pao u standardne okvire i osvojio oko 210.000 glasova.

GODINA	STRANKA SA NAJVIŠE GLASOVA	BROJ GLASOVA	PROCENAT	BROJ MANDATA
1996.	SDS	568.980	52,31%	44
1997.	SDS	209.767	26,45%	24
1998.	SDS	160.501	21,66%	19
2000.	SDS	226.226	36,09%	31
2002.	SDS	159.164	31,19%	26
2006.	SNSD	244.251	43,31%	41
2010.	SNSD	240.727	38,00%	37

Ovo nam govori, ma koliko stranka bila jaka i popularna, teško da može računati na više od jedne četvrtine glasačkog tijela. Tri četvrtine „'ladno“ možemo zaboraviti. Ključ uspjeha političke kampanje leži upravo u pronalaženju te četvrtine na koju treba usmjeriti svoje resurse, ali to je priča za neki drugi put.

Apstinenti

Druga greška koja se često pravi jeste reći - naša ciljna grupa su oni koji ne glasaju ili naša ciljna grupa su neodlučni.

Republika Srpska ima oko 1,2 miliona registrovanih birača. Na posljednjim izborima u oktobru 2010. godine za NS RS odziv je bio 56,15%. Od toga je bilo oko 3% nevažećih listića i 53% važećih. Šta to znači? Znači da preko 500.000 (pola miliona ljudi) nije izašlo i glasalo!

Sada će neko reći, da - ali bi možda oni izašli i glasali da je neko došao do njih, ponudio im pravi program i pravog kandidata. Možda bi i izašli na izbore, ALI MOŽDA I NE BI.

Ako se vratimo u 2006. godinu, i opet izbore za NS RS, Republika Srpska je imala nešto preko milion registrovanih birača, a odziv je bio 57,10%. To opet znači da preko 400.000 ljudi nije glasalo na tim izborima.

Postoje oni koji glasaju, ali neredovno, koji na nekim od izbora nisu bili prisutni na mjestu svog prebivališta i slično. Ali postoje i oni koji REDOVNO NE GLASAJU. Da li to čineći kao svoj vid protesta protiv politika s kojima se ne slažu, ili zaista iz razloga što ih politika, formiranje zakonodavnih tijela jednostavno ne interesuje.

Ovako možemo analizirati sve i jedne izbore i doći do sličnih brojki. To nas navodi na zaključak da u okviru biračkog tijela postoji grupa onih koji nikada ne glasaju, ma šta im radili (ubijeđivali ih, kumili, molili, tjerali). Teško je reći kolika je ta grupa, ali vjerovatno se približava brojci od 20-25% biračkog tijela.

Ako se stavimo u ulogu političke stranke (kompanije), uspjeti eliminisati jednu četvrtinu biračkog tijela (tržišta) kao potpuno neperspektivnu - predstavlja veliki uspjeh. Tu četvrtinu resursa možemo usmjeriti tamo gdje će biti profitabilniji. Sad se postavlja pitanje - a kako da znamo ko su neglasači? Sasvim sigurno ih ne možemo prepoznati na osnovu imena ili lika. Oni žive svugdje oko nas. Tu se sve zasniva na terenskom radu, dugogodišnjem skupljanju informacija i oslanjanju na organizaciju stranke. Sigurno ste primjetili na biračkim mjestima da članovi biračkog odbora naglas čitaju ime birača koji je došao da glasa. A negdje tamo u uglu, posmatrači iz političkih stranaka u svoje hrpe papira to bilježe.

Tako se markiraju birački spiskovi na biračkom mjestu. Neposredno na dan izbora, ova aktivnost ima prevashodni cilj da se izvuku svi članovi, pristalice i simpatizeri stranke na biračka mjesta. Sravnjivanjem poslije izbora možemo utvrditi ko je glasao, a ko nije. Ako ovakve podatke čuvamo nekoliko ciklusa izbora, analizom možemo utvrditi modele ponašanja pojedinih birača. Onaj ko tri uzastopna izborna ciklusa nije izašao na biračko mjesto, vjerovatno ne predstavlja našu ciljnu publiku. To je osoba koja ne glasa, i u procesu ubjeđivanja, treba je zaobići u širokom luku. Što se trošiti pokušavajući ubijediti nekoga ko ne glasa da izađe i glasa, kada za isto vrijeme možda treba samo podsjetiti nekoliko naših simpatizera da su izbori, i da bi trebali glasati.

Mladi

Još jedna fraza koju sam (pre)često čuo jeste - naša ciljna grupa su mladi. Zašto? Zato što lijepo zvuči? Ne postoji nikakav pokazatelj da mladi glasaju posebno za neku stranku. Činjenica je da organizacije mladih u okviru političkih stranaka predstavljaju motor u kampanji, jer je normalno da oni imaju najviše energije, entuzijazma i volje za rad. Ali još nisam vidio niti jednu stranku kod nas koja je u većem broju uspjela privući mlade sebi.

Takođe se govori o tome da mladi slabo izlaze na izbore. Prema raspoloživim podacima CIK-a, na izborima 2006. godine, u Republici Srpskoj je ukupno odziv mlađih od 30 godina bio 49,10% (u poređenju sa ukupnim odzivom od 57,10%). To jeste manje za 8 procenata, ali ipak nije tako dramatično manje kako se često u medijima navodi.

Urbano vs. ruralno

Demografski posmatrajući odnos seoskog i urbanog područja, teško je pronaći neko značajnije odstupanje u odzivu birača. Iako se govori da su na selu izbori bitniji i da su birači redovniji, podaci sa posljednjih izbora npr. za Banjaluku to ne pokazuju. U Banjaluci, za 16 biračkih mjesta u Boriku odziv je bio 54,98%. Još jedna urbana mjesna zajednica - Starčevica, imala je odziv od 55,21%. Ako gledamo mjesne zajednice koje nisu u urbanom dijelu Banjaluke, zbirno se odziv kreće u sličnim granicama 55-56%. Znači, nema nikakvih značajnih odstupanja.