Kako društveni mediji mijenjaju kampanje (3)

Razmislite šta se desilo u julu 2015. godine kada je Tramp ocrnio reputaciju Džona Mekejna. „Nije on ratni heroj“, rekao je Tramp u svom govoru u Ajovi. „Više volim ljude koji nisi bili zarobljeni.“ U bilo kojoj prethodnoj kampanji, takva kritika upućena američkom veteranu koji je mučen kao ratni zarobljenik bi se smatrala velikim gafom. Odmah bi izazvala salve osuda, pokajanja i iskupljenja. U takvom okruženju, kandidat je prvo razapet, onda prisiljen da se pokaje, a nakon što se dobro izvaže iskrenost pokajanja, pušten na miru. I u tom trenutku počinje nova priča.

Upravo tako su mediji započeli igru na Trampov napad. U štampanim medijima i na televiziji, ono što se pretpostavljalo da je gaf, dobilo je veliku pažnju, sa užasnutim medijima koji su bespogovorno preispitivali tvrdoglavog Trampa. Ali, na veliko iznenađenje medija, priča nije napredovala dalje od toga. Daleko od toga da se Tramp izvinio, upravo suprotno, nastavio je napadati. Tvitovi su se gomilali, pažnja javnosti otišla je ka novijim stvarima, a novinarska priča je umrla prije nego što je postala priča.

U eri društvenih medija izgleda da smo ušli u postnarativni svijet kampanje što značajno ograničava moć tradicionalnih medija u upravljanju predizbornim trkama. Umjesto naracije, temelji priče su redukovani na čitanje tvitova.

Internet, kako nam je često govoreno, je snaga „demokratizacije“ i ono što smo mogli da vidimo do sada u praćenju kampanje za predsjedničke izbore 2016. godine dokazuje tu tvrdnju. Ali potrebno je zapitati se kakva vrsta demokratije se promoviše? Rani digitalni entuzijasti su pretpostavljali da će veb, oslobađajući mase od TV producenata i ostalih medijskih magova, dovesti do dublje i široke konverzacije u kojoj bi obični ljudi preuzeli kontrolu u diskusiji. Čitali bismo programske platforme onlajn, dubinski istraživali različita stanovišta i uključili se u produhovljenu političku debatu.

Ovakvo mišljenje bilo je logično, ali je predstavljalo idealizovan pogled na ljudsku prirodu i medije. Čak prije jednu deceniju, u najboljim danima blogosfere, postojali su znakovi da onlajn mediji promovišu hiperaktivni mentalitet rulje. Ljudi su preletali naslove i postove tražeći informacije koje podržavaju njihove stavove i odbacujući suprotna mišljenja. Prikupljanje informacija postalo je više kao plemensko okupljanje. Kao što su autori studije iz 2009. godine zaključili, „blogeri imaju tendenciju da se vežu za ideološke srodnike, a čitaoci blogova gravitiraju blogovima koji podstiču njihove postojeće stavove“. Internet je inspirisao participaciju, ali je ta participacija završila u „zatvorenim čahurama kognitivne usaglašenosti“.

Onlajn mediji promovišu
hiperaktivni mentalitet rulje.

To vjerovatno i nije iznenađenje. Net je osnažio efekat polarizacije koji su radio i kablovska televizija imali već mnogo godina. Ono što jeste iznenađenje, je da se društveni mediji, bez obzira na svu participaciju koju potiču kod korisnika, ispostavljaju kao sveobuhvatno kontrolisani i totalitarni, mnogo više nego bilo koji mediji ranije. Društvene mreže kojima upravljaju različite kompanije, kao što su Fejsbuk, Tviter i Gugl, ne samo da upravljaju porukama koje dobijamo. One upravljaju i našim odgovorima. Oblik, uslovljen dizajnom njihovih aplikacija i načinom filtriranja informacija, kreira naš diskurs.

Kada smo na Fejsbuku, vidimo niz poruka određenih „njuz-fid“ algoritmom koji je osmislila kompanija i dat nam je unaprijed ograničen skup načina na koji možemo reagovati na svaku od poruka. Možemo pritisnuti dugme za lajkovanje, možemo podijeliti poruku sa prijateljima, možemo dodati kratki komentar. Kada je u pitanju poruka na Tviteru, na raspolaganju imamo dugmad za odgovor, retvitovanje i favorizovanje, a bilo koja misao koju imamo, mora da se uklopi u stroge limite broja karaktera. Gugl vijesti nam daju seriju medijskih naslova, naglašavajući posljednje priče koje su dobile veliku pokrivenost, te nam obezbjeđuju seriju dugmadi za dijeljenje naslova na Gugl plusu, Tviteru i Fejsbuku. Svi društveni mediji nameću ovu vrstu formalnih ograničenja, i u smislu onoga što vidimo i u smislu našeg odgovora na viđeno. Ograničenja imaju vrlo malo veze sa javnim interesom. U stvari reflektuju komercijalne interese kompanija koje vode društvene mreže i softverske protokole kod programiranja.

S obzirom da pojednostavljuje i ubrzava komunikaciju, formalizam društvenih medija je prilagođen „šegačenju“ među prijateljima. Kliknuti na simbol srca možda jeste idealan način da se ocijeni vrijednost selfija na Instagramu. Ali kada dođemo do političkog govora, ta ograničenja mogu biti ubitačna, inspirišući površnost, a ne studioznost. Politička rasprava rijetko ima koristi od formi i rutina. Najvrednija je kada uključuje pažljivo razmatranje, usmjerenost na detalje, suptilne i otvorene kritike - sve stvari koji više frustriraju društvene medije nego što ih promovišu.

Originalni tekst: How Social Media Is Ruining Politics

Kako društveni mediji mijenjaju kampanje (2)

Danas, kada publika gleda u pametne telefone u potrazi za vijestima i zabavom, čini se da smo na početku trećeg velikog tehnološkog preokreta u modernom vođenju kampanje. Predsjednička kampanja postaje samo još jedan izvor vijesti na društvenim medijima, čija se brza i plitka struja isprepliće sa svim ostalim izvorima koji „plove“ kroz uređaje publike. Ova promjena mijenja i način na koji političari komuniciraju sa biračima, mijenjajući ton i sadržaj političkog govora. Ali i više od toga. Mijenja se i ono što društvo želi i očekuje od poželjnih lidera.

Sad više nije toliko važan imidž koliko ličnost. Međutim, kako se sve više otkriva fenomen Tramp, postaje jasno da samo određen tip ličnosti funkcioniše - onaj koji je dovoljno velik da privuče pažnju neprestano ometane publike, ali istovremeno dovoljno mali da se lijepo smjesti u hiljadu malih medijskih kontejnera. Možda ga je najbolje definisati kao Snapčet ličnost. Upada u fokus u redovnim intervalima bez potreba da mu se ikada posveti puna pažnja.

Relevantni ste koliko i vaš posljednji tvit.

Društveni mediji favorizuju iscjepkanost, a ne veliku količinu sadržaja. Nagrađuju emociju nasuprot racionalnog. Što je poruka sirovija, brže se probija i duže zadržava pažnju javnosti. U nekoj vrsti povratka u dane prije nego što je izumljen radio, zapaljivi populisti su sada poželjniji, vrijedni više pažnje nego hladnokrvni stručnjaci. Naborani Berni i otrovni Donald dobijaju lajkove i heš tegove, prijatelje i pratioce.

Povezivanje na emocionalnom nivou je dobro za političare. Može potaknuti uključivanje javnosti, čak i među obespravljenim i razočaranim, a i privući pažnju javnosti fokusirajući se na nepravdu i zloupotrebu moći. Neposredna emotivna veza, može u najboljem slučaju prerasti u dugotrajnu uključenost u političke procese. Ali postoji i tamna strana emotivnosti društvenih medija. Trampova popularnost je naglo porasla nakon što je napao meksičke imigrante, igrajući na kartu javnih frustracija i strahova. Tu se radi o najstarijoj demagoškoj taktici koja nastavlja da funkcioniše. Možda Trampova kampanja izgleda kao farsa, ali i pokazuje da Snapčet kandidat, strasven, ali istovremeno prazan, može biti idealan za kult ličnosti.

Idealan kandidat upada u fokus publike u redovnim intervalima, bez potrebe da mu se posveti puna pažnja.

Činjenica da iskusni kandidati kao Klintonova i Buš imaju problema da se uklope u nove trendove nije neobična. Kad god se novi medij pojavio u igri, politički veterani su otpadali. Nastavljali su da igraju po starim pravilima. Ljudi koji su na radiju slušali debatu 1960. godine između Niksona i Kenedija bili su uvjereni da je Nikson pobijedio. Ali daleko brojnija TV publika je vidjela Kenedija kao nesumnjivog pobjednika. Niksonova greška je pretpostavka da se još uvijek nalazi u radio eri. Vjerovao je da će se publika koncentrisati na ono šta govori, a nije mnogo vodio računa o tome kako izgleda. Nesvjestan oka kamere, nije imao pojma da će znoj na gornjoj usni zaglušiti njegove riječi. Slična inercija danas sputava već etablirane kandidate. Oni nastavljaju da slijede konvencije koje važe za televiziju. Pretpostavljaju da će televizija kreirati glavna pitanja oko kojih se vrti rasprava, upakovati predizbornu kampanju kao niz sređenih priča i oblikovati način na koji publika vidi političke protivnike. Možda čak i imaju timove za digitalne medije, ali ih i dalje vide kao dopunu TV izvještavanju, načinu da ojačaju svoju poruku i imidž, a ne kao pokretačku snagu kampanje.

Klasične medijske kuće se takođe sporo adaptiraju na nove medije. Televizija, sa svojim dnevnim ciklusom vijesti davala je pozorišni ritam kampanjama. Svaki dan bio je jedan čin u velikoj drami koje se protezala od konflikta, preko krize do rješenja. Kampanje su bile narativne. Imale su liniju vijesti. Društveni mediji su drugačiji. Fragmentirane vijesti i konverzacija nudi malo toga što se može uokviriti. A novinari, koji su zapeli u televizijskoj eri, uporno pokušavaju da uklope djeliće sa Tvitera i Fejsbuka u linearnu priču. Kao rezultat, izvještaji iz današnjih kampanja se čine nesinhronizovani u odnosu na reakcije publike na događaje.

Originalni tekst: How Social Media Is Ruining Politics

Izbori u Stanarima

Još se pravo nisu ni ohladile strasti nakon završetka opštih izbora, a stranke već čekaju novi izbori. Ovi baš i neće pobuditi toliku pažnju medija, jer se radi o "nevažnim" opštinama - Stanarima, Istočnom Drvaru i opštini Domaljevac-Šamac u Federaciji. Želim da napravim mali uvod u izbore u Stanarima, jer se radi o novoformiranoj opštini, u kojoj se po prvi put biraju načelnik i odbornici u skupštini.

Izbori će biti održani 1. februara 2015. godine. Po podacima CIK-a na biračkom spisku Stanari nalazi se 7859 birača. S tim brojem birača Stanari su negdje u rangu opština Rudo, Milići ili Gacko.

Kakve rezultate možemo očekivati u Stanarima? Srećom, na raspolaganju su nam rezultati od prije samo 2 mjeseca. Evo kako stoje stvari ako se iz rezultata za grad Doboj izdvoje samo biračka mjesta koja sada pripadaju Stanarima:

Namjerno sam izostavio rezultate za Narodnu skupštinu Republike Srpske, jer su obično ti rezultati najreprezentativniji i iz njih se najbolje vidi odnos snaga političkih stranaka u određenoj opštini. Evo kako stvari stoje u Stanarima:

Ukupno 5 politčkih stranaka, odnosno koalicija prelazi cenzus od 3%. Da su opšti izbori od 12. oktobra bili lokalni, SNSD bi imao 7 odbornika, i nedostaje mu još 1 odbornik za većinu u skupštini opštine. Gledajući rezultate, SNSD-u ne fali puno pa da dođe i do 8. odbornika, pri čemu bi SDS izgubio jednog. Ali, ovo je analiza "šta bi bilo kad bi bilo". Prije samo dvije godine, situacija je bila drugačija:

Ovo su rezultati lokalnih izbora za grad Doboj kada se izdvoje samo biračka mjesta koja sada pripadaju Stanarima. Za skupštinu opštine, rezultati su upravo obrnuti od 2014. godine - SDS bi imao 7, a SNSD 5 odbornika.

Potrebno je obratiti pažnju na nevjerovatna 32 politička subjekta koja su 2012. godine učestvovala na lokalnim izborima za Skupštinu Grada Doboj, pa je došlo do rasipanja glasova, te su stranke i kandidati koji nisu prešli cenzus od 3% osvojili čak 435 glasova (preko 8%), što je daleko više nego u izborima za NS RS 2014. godine. Ipak, na predstojećim lokalnim izborima neće biti takvog rasipanja, jer se na izbore prijavilo 12 političkih subjekata, od toga 5 nezavisnih kandidata.

Poplave i izborne aktivnosti

Baš na dan kada je Centralna izborna komisija BiH raspisala izbore za oktobar 2014. godine, počeo je veliki povodanj u Republici Srpskoj i Federaciji BiH. Naoštrio sam tastaturu da pišem o izborima, ali u ovom vremenu dok se spašavaju životi i imovina, nekako mi je ta tema nebitna, mala i tako daleka. Međutim, jučerašnje saopštenje CIK-a da nema pomjeranja rokova izbornih aktivnosti, bez obzira na vanrednu situaciju, potaklo me da analiziram koliko nas se zaista može uključiti u izborne aktivnosti.

Otkako su raspisani izbori 15. maja, prvi rok bitan za političke partije i nezavisne kandidate jeste registracija za izbore. Ovaj rok traje samo 15 dana (do 30.5.2014. godine) i već je proteklo 5 dana, u kojima malo ko da je razmišljao o izborima. Šta registracija podrazumijeva? Prije svega prikupljanje potpisa birača. Za izbore za Predsjedništvo BiH nema izuzetka, svi koji namjeravaju da se uključe u ovu utrku moraju prikupiti 3000 potpisa, bez obzira da li su u prethodnom mandatu imali ili nisu svog člana na toj poziciji. Za niže nivoe vlasti malo je lakše. Ako imate izabranog predstavnika koji je spreman da potpiše da je bio član vaše političke partije u trenutku kada je izabran i da je još uvijek vaš član, onda ste oslobođeni prikupljanja potpisa. Inače vam ne gine prikupljanje 3000 potpisa za PS BiH, odnosno 2000 potpisa za NS RS i predsjednika Republike Srpske.

Ne znam u kojoj su fazi političke partije u ovoj izbornoj aktivnosti, ali znam da će to biti đavolski težak zadatak. Ministar instranih poslova BiH je izjavio da je četvrtina stanovništva pogođena poplavama, dok analiza profesora Šterca sa zagrebačkog Sveučilišta kaže da je u BiH preko 1,35 miliona ljudi ugrožena. U svakom slučaju radi se o cifri između jedne četvrtine i jedne trećine svih stanovnika, samim tim i birača. Da ne spominjemo da su mnogi koji direktno nisu ugroženi, angažovani na raščišćavanju ili dostavljanju humanitarne pomoći.

U Republici Srpskoj situacija je i gora. Čak možda i polovina svih birača je ugrožena poplavama. Evo moje, prilično grube analize, odnosa broja registrovanih birača na dan 14.5.2014. godine i onih koji se mogu uključiti u izborne aktivnosti.

Izborna jedinica	Broj birača	Opštine ugrožene poplavama	Broj birača u mogućnosti da se uključi u izborne aktivnosti
1	149.962	Prijedor, Novi Grad, Koz. Dubica, Kostajnica	≈ 100.000
2	142.916	Srbac, Laktaši, Prnjavor	≈ 100.000
3	270.639	Čelinac, Banja Luka, Kotor Varoš, Jezero	≈ 150.000
4	83.033	sve	0
5	121.668	sve	0
6	157.258	sve	0
7	114.882	sve	0
8	68.883	-	68.883
9	110.073	-	110.073
Ukupno	1.219.314		≈ 530.000 (45%)

Veći gradovi koji su djelimično poplavljeni, kao Banja Luka, Bijeljina, Zvornik, će uspjeti da relativno brzo „poližu svoje rane“ i nastave dalje, ali rokovi CIK-a neumitno teku. Velike će stranke, zahvaljujući svojoj infrastrukturi i brojnom članstvu, uspjeti da ispoštuju rokove, ali šta je sa manjim ili regionalnim strankama? Ako imaju nesreću da im je baza u najugroženijim područjima, praktično nemaju mogućnosti da se registruju za izbore.

Znam da Izborni zakon ne poznaje mogućnost pomijeranja rokova zbog vanrednih situacija, ali možda je baš ova situacija prilika da se razmisli i o toj dopuni Zakona.

Izbori su za 150 dana

Danas je Centralna izborna komisija donijela odluku o raspisivanju opštih izbora u BiH za 12. oktobar 2014. godine. Ako ni po čemu drugom, ovi će izbori biti upamćeni po tome što će prvi put biti održani u drugu nedjelju u oktobru, jer se prva nedjelja poklapa sa vjerskim praznikom - Bajramom. Političkim partijama ovo pomjeranje će dobro doći, jer za svake izbore muku muče sa kandidatima, funkcionerima, aktivistima i ostalim koji juli i avgust provode na odmoru (bez obzira šta se od njih očekuje), i u kampanju ulaze tek početkom septembra. Ovako partije dobijaju dodatnu sedmicu efektivne kampanje.

Htio bih razjasniti još neke termine. Kako CIK kaže, izborni period „podrazumijeva period od dana raspisivanja izbora do dana potvrđivanja rezultata izbora“. Što valjda znači da se period prije raspisivanja izbora naziva predizborni period? Od dana raspisivanja izbora do službenog početka izborne kampanje „zabranjeno je vođenje plaćene izborne kampanje putem elektronskih i printanih medija, ili bilo kojeg oblika plaćenog javnog oglašavanja, osim održavanja internih skupova organa i statutarnih tijela političkih subjekata“. Izborna kampanja počinje 30 dana prije izbora. Tada počinje period kada je političkim partijama omogućeno plaćeno oglašavanje. Mediji i vlasnici bilborda trljaju ruke zbog zarade, novinari se hvataju za glavu zbog ubitačno dosadnih stranačkih hronika, a birači su sluđeni kakofonijom političkih poruka.

Samo, jadna je ona partija koja počne kampanju 30 dana prije izbora. Sigurno je osuđena na propast. Za svaku iole organizovanu partiju kampanja nikada ne staje i počinje završetkom prethodnih izbora. I kako moj drug kaže, izbori se dobijaju u prvoj polovini mandata. I baš zbog toga mislim da je kod nas većina birača već odlučila za koga će glasati, bez obzira na izbore, predizborne i svake druge kampanje.

Začudim se kako ljudi koji su relativno uključeni u politiku često ne razumiju pravila po kojima se kod nas održavaju izbori. Za početak, u Republici Srpskoj ćemo imati izbore za četiri nivoa:

• Srpski član Predsjedništva BiH
• Poslanici u Predstavničkom domu Parlamentarne skupština BiH
• Predsjednik i potpredsjednici Republike Srpske
• Poslanici u Narodnoj skupštini Republike Srpske

Prije svega, odluka „Sejdić-Finci“ nije provedena, šta znači da se iz Republike Srpske bira Srbin za člana Predsjedništva BiH, a ne kako je predlagano „član iz Republike Srpske“. Kada smo kod ovih nacionalnih odrednica, kako se određuje da li je neko Srbin, Hrvat, Bošnjak ili Ostali? Kada se kandidati prijavljuju za izborne liste, izjašnjavaju se o svojoj pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi ostalih. Što znači da bi neko mogao na jednim izborima bit Srbin, drugim Hrvat i tako u krug. O kredibilitetu takvog kandidata ne bih govorio...

Što se Predsjednika Republike Srpske tiče, nema nikakvih promjena - bira se kandidat iz reda svakog konstitutivnog naroda koji dobije najveći broj glasova. Između ta tri kandidata, po jedan iz svakog konstitutivnog naroda, za predsjednika se bira kandidat koji dobije najveći broj glasova, a dva kandidata koji se po broju osvojenih glasova nalaze na drugom i trećem mjestu biraju se za potpredsjednike.

Za srpskog člana Predsjedništva BiH i Predsjednika Republike Srpske, izborna jedinica je čitava Republika Srpska. Ko dobije najviše glasova - pobjednik je. S tim da Distrikt Brčko ima poseban status, pa građani Brčkog mogu da glasaju ili za izbore u Republici Srpskoj ili u Federaciji BiH, po svom opredijeljenju.

Na posljednjim lokalnim izborima Republika Srpska je imala ukupno oko milion i 200 hiljada birača. U prosjeku se oko dvije trećina birača iz Brčkog opredjeljuje za Republiku Srpsku, šta znači barem dodatnih 50 hiljada. Za ove izbore mala nepoznanica ostaje status osoba kojima je isteklo važenje ličnih dokumenata, a nisu izvadili nove. U Republici Srpskoj ima preko 30 hiljada isteklih ličnih karata koje nisu zamijenjene, a u ovoj godini ih ističe čak 240 hiljada!

Što se poslanika tiče, tu već imamo izborne jedinice, ima i nekih novina, ali o tome u slijedećem postu.

Uticaj interneta na političku realnost (II dio)

Istraživanja o odnosu politike i interneta su posljednjih godina hit, istražuje se sve i svašta, pa postoji veliko šarenilo rezultata. Bez pretenzije da je ovo konačna i najbolja podjela, evo tri grupe mehanizama na koje internet može uticati na politiku, a koje je Farel dao u svoj radu "The consequences of the internet for politics":

• grupisanje,
• snižavanje cijene kolektivnih aktivnosti, i
• otkrivanje preferencije birača.

Što se grupisanja tiče, pođite od sebe. U koliko grupa na Fejsbuku ste uključeni? Ima li među njima političkih grupa? Ovakav vid okupljanja zbog prostornih i vremenskih barijera ranije nije bio moguć. Dodatno, danas možemo biti izloženi alternativnim idejama, koje su nam nekada ostajale van svakog domašaja.

Drugi trend uticaja interneta na politiku jeste mogućnost da se iz udobnost doma, pod velom anonimnosti, svako bavi politikom. I poznati i nepoznati politički simpatizeri uključuju se u aktivnost političke partije na internetu. Tradicionalni oblici političkog aktivizma kao što su obilazak od vrata do vrata, lijepljenje plakata, organizovanje štandova su zamijenjeni lajkovanjem i šerovanjem sadržaja na internetu. Postati politički aktivist lakše je nego ikada ranije.

I na kraju, dok je nekada bilo teško otkriti preferenciju birača, pa se ljudi nisu bez velike potrebe ni upuštali u takvu avanturu, danas se analizom prisustva u društvenim medijima lako može zaključiti naklonost birača prema određenim političkim opcijama.

Posljedice uticaja interneta na politiku

Šta dobijamo grupisanjem političkih istomišljenika putem interneta? Istraživanja dokazuju, a praksa potvrđuje, da ljudi koji diskutuju o političkim pitanjima sa drugim ljudima koji dijele njihove poglede, na kraju usvajaju ekstremnije pozicije nego što su imali na početku. Ako posmatramo situaciju u Republici Srpskoj, očigledno je da postoje portali i Fejsbuk grupe na kojima se okupljaju politički istomišljenici, sa prilično ekstremnim stavovima. Svaki pokušaj neistomišljenika da uđe u političku raspravu (ili češće pokušaj destrukcije rasprave) biva dočekan na nož. Normalan politički dijalog ne postoji, ne želi se ni površno razmotriti ispravnost teze (političkog) protivnika. Djelimična anonimnost internet alata omogućava ekstremne stavove, bez moralnih ograničenja koja još uvijek postoje u ličnoj komunikaciji.

Drugi trend snižavanja cijene ulaska u politički aktivizam, može biti opasan za tradicionalno političko organizovanje. Ako je veoma lako postati politički internet aktivista tako što ćete lajkovati i šerovati sadržaje svoje omiljene političke stranke, jednako lako je prestati sa takvim aktvnostima, ili čak preći u drugi politički tabor. Niske barijere na ulasku znače i niske barijere na izlasku, tako da će političkim strankama biti teško održati dugotrajnu lojalnost simpatizera.

Upravo zbog ovih pojava treba da se upitamo da li internet ima pozitivni uticaj na informisanost građana o politici, njihovo veće učešće u politici, ili ako baš hoćemo pitati - na povećanje stepena demokratije?

Uticaj interneta na političku realnost

Nedavno je u časopisu Argumenti objavljen moj članak "Uticaj interneta na političku realnost". Kompletan tekst možete pogledati ovdje, a u nekoliko postova pokušaću da na lakši način prenesem osnovne ideje članka.

U prethodnom postu "Političke kampanje i internet" govorio sam o zanimljivoj vremenskoj podudarnosti višestranačke demokratije u Republici Srpskoj i BiH sa razvojem interneta, a nastavku jedan kritički osvrt o uticaju interneta na politiku.

Lako je upasti u zamku posmatranja interneta kao svemogućeg sredstva za rješavanje problema u svim oblastima, pa tako i u politici. U vrijeme ekspanzije interneta vladao je entuzijazam da će upotreba interneta u politici predstavljati lijek za sve nedostatke angažovanja građana u političkom životu. Sjetite se samo optimističkih prognoza da će građani vrlo lako postavljati pitanja političarima, da će političari u realnom vremenu dobijati informacije šta je građanima potrebno, o neslućenim mogućnostima veb 2.0 alata itd. Međutim, da li su se korišćenjem interneta politički odnosi baš toliko popravili - i za birače i za političare? Sve više se pojavljuju skeptici koji tvrde da internet nije ništa popravio u političkom životu. Uticaj interneta na politiku je velik i biće veći, ali ne nužno i pozitivan.

I u analizama se odnosu interneta i politike pristupa prilično uopšteno. Prije svega, teško je internet posmatrati kao jedinstveni fenomen. Ispravnije bi bilo opšta pitanja, kao na primjer pitanje o posljedicama korišćenja interneta u politici, razbiti u specifična pitanja kao što su uticaj na informisanost o politici, uticaj na političko učešće građana, ili izloženost različitim političkim opcijama itd.

Konzumiranje informacija

Pojmovi „ideja“ i „izgled“ su istorijski nastali iz istog starogrčkog korijena „ejdos“ (eidos). U početku je „ejdos“ označavao samo vanjski izgled predmeta, oblik, a tek kasnije, vjerovatno pod Platonovim uticajem, počinje da označava i umnu sliku oslobođenu od fizičkog tijela - „ideju“. Tako je nastalo filozofsko učenje – „idealizam“ i odgovarajuće političko učenje o vlasti ideja - „ideokratija“. U moderno doba televizija je doprinijela da se „ejdos“ vrati u prvobitno i bukvalno značenje - izgled, očigledne i lako razumljive slike. Informacija je pojednostavljena, prelazi se sa vlasti ideja na vlast slika. Sa razvojem interneta, trend se nastavlja, pa i radikalizuje.

Platon

Čovječanstvo ima ogromnu količinu tehnoloških i kreativnih mogućnosti, i do sada neviđen pristup informacijama, pa se stvara utisak neuporedive i ničim sputane slobode. Kako ovo utiče na konzumenta političkih informacija? Oni koji su ranije imali vrlo malo interesa za politiku, ipak su bili djelimično izloženi određenim političkim informacijama (npr. slušajući kratke vijesti u iščekivanju vremenske prognoze). Danas mogu potpuno izbjeći političke informacije koristeći specijalizovane TV kanale. Oni koji su zainteresovani za politiku, nasuprot, mogu da konzumiraju mnogo veće, praktično neograničene, količine informacija. Međutim, informacija je danas pojednostavljena, bitan je izgled, a ne ideje. Time odluka birača, umjesto lakša, danas možda postaje teža nego nekada.

Političke kampanje i internet

Posljednjih godina jako je moderno govoriti o korišćenju interneta ili društvenih mreža u kampanjama. (Istina, mislim da je veći razlog što svi žele biti „in“, a ne imati koristi u kampanji.) Želim da kažem ponešto o razvoju internet alata i političkih kampanja u BiH, jer praktično oni su vršnjaci.

Internet, kakvog ga danas poznajemo, nije davnašnji izum. Prije 25 godina, u laboratorijama CERN-a u Švajcarskoj, Time Berners-Li predstavio je svoj rad o svjetskoj mreži (WWW - World Wide Web). Nisu ljudi širom svijeta odmah shvatili kakve promjene će ova ideja donijeti svijetu u bliskoj budućnosti. Bilo je osporavanja i nepovjerenja. Godinu dana kasnije, Berners-Li je pustio u rad prvi veb server i veb klijent, te napravio prvu veb stranicu, koja je i danas aktivna.

NeXT računar na kome je pokrenut prvi veb server

Iste te 1990. godine, dešavaju se i prvi višestranački izbori u Bosni i Hercegovini, pokazaće se kao uvod u veliku tragediju. Dok se internet razvijao, u BiH smo nazadovali. 1996. godine Internet je već uzeo maha, Majkrosoft je izbacio svoj prvi veb pretraživač, Internet Eksplorer (čiju 11-tu verziju koristimo i danas), dok se u BiH održavaju prvi postdejtonski izbori u novoj političkoj realnosti.

Internet Explorer 1.0 logo

Naravno, na tim prvim poslijeratnim izborima internet nije igrao nikakvu ulogu. Istina, postojala je konekcija na internet i u Republici Srpskoj uspostavljena 6. maja 1995. godine preko Univerzitetskog računskog centra u Banjaluci, ali rezervisana uglavnom za akademske krugove. Nije internet igrao ulogu ni u kampanjama na zapadu, jer Lari Pejdž i Sergej Brin  su se tek upoznali, a Mark Cukenberg je imao samo 12 godina.

Mandati u Parlamentarnoj skupštini BiH na izborima 1996. godine

Ako preskočimo djetinjstvo i adolescenciju izbora u Republici Srpskoj i BiH, evo nas u 2014. godini, kada se održavaju četrnaesti po izbori redu - što opšti, što lokalni, što prijevremeni. Danas u Bosni i Hercegovini preko 65% posto stanovnika koristi internet, Fejsbuk profil ima preko 1,4 miliona korisnika, a poslije televizije, internet je drugi najvažniji izvor političkih informacija.  Znači - ko igra na šatore i zanemari internet, završiće karijeru sa par odbornika u minijaturnim opštinama. Hm, da li je baš tako?

Negativna kampanja

S obzirom da su negativne političke kampanje uvijek interesantne i pobuđuju veliku pažnju, veću od pozitivnih kampanja, želim ovdje da prenesem naučni članak Antonia Momoca koji govori o onlajn negativnim kampanjama u Rumuniji.

Uz dozvolu autora, na blogu objavljujem dio članka, a kompletan tekst na srpskom jeziku možete preuzeti u PDF formatu ovdje, a ovo je link na englesku verziju.

Negativna onlajn kampanja
tokom predsjedničkih izbora u Rumuniji 2004. godine[1]

Senior Lecturer Antonio Momoc, Post-doctoral researcher
University of Bucharest, Romania
antoniomomoc@yahoo.com

Apstrakt. Predizborna kampanja 2004. godine obilježava početak korištenja interneta u političkoj komunikaciji u Rumuniji. Takođe, to je bila i prva kampanja koja se oslanjala na negativnu komunikaciju putem onlajn alata. Glavni akteri negativne kampanje, motivisani i uvučeni u nju od strane stručnjaka za strategiju i PR specijalista, bili su simpatizeri DA Alijanse[2]. Njihovi konsultanti za komunikaciju su pokrenuli onlajn platformu na veb stranici kandidata, na koju su članovi partije i simpatizeri mogli da postave predizborne materijale. Što su materijali bili smješniji i više nipodaštavali protivkandidate Socijaldemokratske partije (SDP), to su postajali vidljiviji onlajn, širili su se putem e-mailova, kroz posjećene blogove ili na stranicama sa dijeljenim video sadržajem.

Kao prostor posvećen slobodi izražavanja, koji je smješten van dometa zvanične (državne) cenzure, onlajn okruženje je postalo prostor gdje su simpatizeri DA Alijanse postali aktivno uključeni u kampanju. Jedan od ključnih razloga zašto je Premijera iz 2004. godine (i člana SDP-a) bilo tako lako ismijavati, je to što je tretiran na internetu kao ravnopravan biračima DA Alijanse. Pseudo-demokratizacija je transformisala kandidata DA Alijanse i njegove stručnjake za komunikaciju u pobjednike.

Ključne riječi: komunikacija, izborni, onlajn, marketing, digitalna gerila

1. Marketinški rat

U već klasičnoj knjizi Marketinški rat, Jack Trout i Al Ries (1986: 3-7) su pokazali da se moderni marketing ne fokusira posebno na potrebe tržišta, nego na slabosti suparnika: komercijalne organizacije identifikuju slabe tačke suparnika i pokreću napade na ove slabe tačke, jer moderni marketing znači rat.

Zapažamo da zbog činjenice da politički marketing preuzima tehnike i jezik komercijalnog marketinga, predizborne kampanje takođe znače rat.

1.1. Negativne kampanje

Negativna politička kampanja ukazuje na slabosti protivkandidata, i izvrgava ruglu prijetnje koje dolaze od njih. Obrnuti efekat negativne kampanje je u tome što neki kandidati mogu imati koristi od napada koje su pokrenuli drugi kandidati.

Negativna kampanja nema za cilj povećanje broja glasova, već jačanje dezorjentisanosti već razočaranih birača. Ljudi koji se bave strategijom pokušavaju da odvrate neodlučne birače od biračkih mjesta i da odrede sigurne birače koje će poslati na glasanje. Tako je primarna svrha negativnih kampanja da toliko zbuni neodlučne, kao i nestabilne birače, da im sve zgadi, kako niti jedna od ovih kategorija ne bi učestvovala u izbornom procesu. Ljudi zaduženi za strategiju takođe imaju za cilj da uključe članove partije i simpatizere kandidata u onlajn kampanju partije u smislu odbrane lidera (kandidata) i kreiranju napada na protivnike.

Sekundarna svrha negativne kampanje jeste da poremeti vremenski raspored koji protivnici imaju u kampanji. Jednom kada je napadnut, protivkandidat je primoran da traži odgovore, tako da ne može više da se striktno drži svog kalendara.

1.2.Glasine u negativnoj kamapnji

Glasine koje se pokrenu u negativnoj kampanji imaju ulogu izuzetno ubjedljivih poruka. Jean-Noël Kapferer ([1990] 2006: 332-333) tvrdi da bilo koja masovna kampanja ubjeđivanja ima uticaj na jačanje postojećih predubjeđenja pojedinaca. Ljudi se u odnosu na poruku ponašaju prema ličnim preferencijama. Što su argumenti jednostavniji, poruka će lakše biti shvaćena. Redundancija argumenata obezbjeđuje da poruka bude zapamćena. Kapferer vjeruje da, kada se govori o ubjeđivanju, trebamo govoriti o samoubjeđivanju umjesto ubjeđivanju drugih. Glasine moraju da budu izgrađene u skladu sa očekivanjima ciljne publike o određenom političkom kandidatu.

Prednost glasina je u tome što skrivaju identitet pošiljaoca. Izvor ne može biti identifikovan, niko ne preuzima odgovornost, iako su ih svi svjesni. „Glasine omogućavaju otvorenu debatu o temama koje su često zabranjene političkom tradicijom.“ (Kapferer [1990] 2006: 276). Glasini ne treba dokaz. Javno mišljenje se radije formira na osnovu utisaka, a ne činjenica, pri čemu su optužbe sasvim dovoljne (Kapferer [1990] 2006: 276-284). Među glavnim temama glasina, Kepferer spominje okultne moći i tajna društva, tajne dogovore, nevjerovatnu akumulaciju skrivenih bogatstava, profit ostvaren prevarom. Jedna od tema koju je opisao Kapferer ([1990] 2006: 284) jeste „dvoličnost: prave namjere političara su u stvari suprotne njihovim javnim izjavama“. Ovakav tip glasina je korišten u predsjedničkoj kampanji u Rumuniji 2004. godine.

1.3.Dezinformacija

Dezinformacija je jedan od alata negativne kampanje koji koristi izobličene informacije. Izobličenje izazvano ignorisanjem nastaje kada publika, ili ignoriše uzrok nekog događaja ili je pristrasna, što znači da je svjesna samo uzroka koje su naveli neki od učesnika događaja. Na primjer, Rumuni su znali ponešto o onome što je nazvano „spontana revolucija“ u Ukrajini (Beauvois, Rainaudi 2008:135). Ali jedan od skrivenih uzroka takozvanih spontanih protesta na ulicama jeste aktivnost tajne obavještajne službe, obučene i plaćene od strane SAD.

Izobličenje izazvano „težinom“ je jednako činjenici da publika pridaje veću važnost nekim činjenicama u odnosu na druge, bazirajući svoj sud na neracionalnim kriterijumima. Publika je alarmirana vijestima o krvavim ubistvima. Pored straha od nezaposlenosti i ekonomske krize, strah za vlastiti život predstavlja glavnu preokupaciju. Mas mediji ne određuju način razmišljanja ljudi, već ukazuju o čemu bi ljudi trebali razmišljati.

Izobličenje usljed pogrešnih uvjerenja se pojavljuje kada publika vjeruje u nerealne činjenice ili vjeruje da određene realne činjenice u stvari nisu realne. Na osnovu istraživanja Univerziteta Merilend, nakon početka rata u Iraku 2003. godine, 60% stanovnika SAD i 80% gledalaca Foks News mreže imali su slijedeća pogrešna uvjerenja (Beauvois, Rainaudi 2008: 137): (1) oružje za masovno uništavanje je otkriveno u Iraku; (2) postoje dokazi o savezništvu Iraka i Al Kaide; (3) svjetska javnost je za američku vojnu intervenciju u Iraku.

...

Referenca

Momoc, A. (2011). Online Negative Campaign in the 2004 Romanian Presidential Elections. Styles of Communication, 2(1).

Još jednom želim da zahvalim autoru što je dozvolio da prevedem i prenesem njegov članak.

---

[1] Ovaj članak će biti uključen u istraživanje nazvano „Predizborna komunikacija u Rumuniji nakon 1989. godine - Stare i nove tehnologije u predsjedničkim kampanjama“ koje je dio post-doktorskog programa POSDRU/89/1.5/S/62259 iz oblasti društveno-humanističkih i primjenjenih političkih nauka. Post-doktorski program obuke i stipendija za post-doktorsko istraživanje u oblasti društveno-humanističkih i političkih nauka.

[2] DA Alijansa je skraćenica za Alijansu Dreptate (Pravda) i Adevăr (Istina).

Čomski: Cilj PR mašinerije je da stvori dezinformisane birače koji donose iracionalne odluke

Evo dijela iz predavanja Noama Čomskog u Bonu:

„Uloga PR službi danas je potkopavanje demokratije. Samo informisani birači donose dobre odluke. Pogledajte izborne kampanje – cilj PR mašinerije je da stvori dezinformisane birače koji donose iracionalne odluke. 

PR industrija stigla je do politike prostom transformacijom iz svoje primarne funkcije – komercijalnog marketinga, a komercijalno oglašavanje je stvoreno da bi podrivalo tržište. Svako ko je učio ekonomiju zna da je slobodno tržište zasnovano na informisanim potrošačima koji donose racionalne odluke. Kada uključite televizor, vidite da su reklame stvorene da dezinformišu potrošače i navedu ih na iracionalne kupovine.“

Kompletan tekst možete pogledati ovdje.

Lokalni izbori 2012. - Ko je shvatio poruku? (1)

Izbori su prošli, rezultati su poznati, čak je i ponovljeno glasanje u Istočnom Mostaru i Istočnom Drvaru gotovo. Red je da napišem nešto o rezultatima i pojavama koji su ih obilježili. U narednih nekoliko postova baviću se različitim aspektima netom završenih lokalnih izbora.

Ko su pobjednici, a ko gubitnici?

Sada mi se već čini da se lokalni izbori posmatraju isključivo kroz prizmu načelnika. Bitno je samo koliko je koja stranka uspjela da osvoji načelničkih pozicija, dok se odbornici "ne računaju". Samo oni koji su direktno uključeni u lokalnu politiku znaju koliko problema imaju načelnici koji nemaju stabilnu skupštinsku većinu, ili još gore - koji uopšte nemaju većinu u skupštini opštine/ grada.

I ako posmatramo načelnike, pobjednik ovih izbora je SDS. Nema tu puno šta da se oduzme ili doda. I pojedinačno, ili kao dio koalicija, SDS je uspio da osvoji najviše načelničkih mjesta. SNSD je doživio veliki pad i prepolovio broj svojih načelnika. Da ne bih govorio napamet, evo i tabele sa rezultatima:

	2012.	2008.	2004.
SNSD	17	36	15
SDS	27	16	34
koalicija SNSD-SDS (Foča)	1	-	-
koalicije sa SNSD-om	2	2	-
koalicije sa SDS-om	7	1	-
DNS	2	3	1
SDA	1	1	2
NDS	1	-	1
SNS	1	-	-
SRS RS	1	-	-
nezavisni kandidati	2	1	1
SP	-	1	5
SDP	-	1	1
PDP	-	-	2

Namjerno stavljam i rezultate iz 2004. i 2008. godine, da biste mogli da poredite stanje u Republici Srpskoj nekad i sad. Otprilike smo se sada vratili na odnos iz 2004. godine. Nekoliko trendova treba zapaziti. Dok prije 8 godina niti jedan kandidat koalicije nije prošao, danas je čak 10 izabranih načelnika na toj poziciji u ime neke koalicije.

Ovaj recept sa koalicijama opozicija (SDS, PDP i drugi) su prvi put ozbiljnije primjenili na prijevremenim izborima u Bileći, početkom 2010. godine. I tada je bilo uspješno. Sada je koaliranje ponovljeno u dosta opština. Zahvaljujući tim koalicijama, pobijeđen je SNSD u nekim tradicionalno jakim opštinama kao što su Gradiška, Srbac ili Kozarska Dubica. Rezultat za opoziciju bi bio bolji da su uspjeli da koalicije naprave u svim opštinama. SNSD je u nekim opštinama pobijedio zahvaljujući razjedninjenosti opozicije (npr. Banja Luka i Bileća).


Bileća

Dok je opozicija shvatila da jedino zajednički mogu da pobijede SNSD, SNSD je dosta kruto ulazio u dogovore oko koalicija na lokalu, prije svega sa koalicionim partnerima iz NS RS - DNS-om i Socijalistima. U samo dvije opštine SNSD je bio u koaliciji za načelnika (Petrovac i Kotor Varoš) i u obje pobijedio. U nekim opštinama (Prijedor, Ugljevik, Čelinac), ne samo da koalicioni partneri nisu bili zajedno, već su bili najžešći protivnici. Foču namjerno ostavljam po strani, jer tamo se vidjelo da SNSD i SDS mogu zajedno, kada im je cilj da promijene dominantnog načelnika, koji je na toj poziciji već 8 godina.



Foča


Rekao bih da će ovaj recept biti primjenjen i na opštim izborima 2014. godine. Mnogo je teže napraviti zajedničku listu kandidata za poslanike, ali se opoziciji ovo nameće kao najbolji način da ostvari dobe rezultate na opštim izborima. SNSD će morati malo razmisliti da li vrijedi i dalje tvrdoglavo insistirati na isključivo samostalnom nastupu, jer teško je očekivati euforiju kakvu smo imali 2006. godine i natpolovičnu većinu u parlamentu.

Kada sam već analizirao SNSD i SDS, red je da pomenem i druge stranke. DNS je jedina stranka koja iz izbora u izbore osvaja nekoliko načelničkih mjesta. Imaju Prijedor kao bazu, i odatle šire svoj uticaj. Ostale stranke sporadično osvajaju poneku opštinu. Zanimljivo da PDP kao treća (ili četvrta) stranka već dugo vremena nema svog samostalnog načelnika (mada će imati svog čovjeka u Trebinju).


Trebinje

Sada smo u fazi konstituisanja opštinskih parlamenata. Moguće su različite koalicija "na lokalu", često zavisno od ličnih odnosa rukovodstava opštinskih odbora, a manje od ideologija ili koalicija koje postoje na višim nivoima. Koalicije ipak najviše zavise od toga koliko ko ima odbornika, i o tome ću pisati u slijedećem postu.