Rezultati izbora 2014, lokalna vlast - prednost ili balast

Šta znači političkoj partiji imati lokalnu vlast u vrijeme opštih izbora? Bez obzira na mogućnost da se lokalni resursi stave u službu opštih izbora, generalno je na ovim izborima to bila omča oko vrata. Posljedica je to ekonomski loše situacije, ali isto tako i loše stranačke organizacije i slabih kadrovskih rješenja. Da ne bih govorio uprazno, evo liste opština gdje je SNSD izgubio načelnika 2012. godine, a 2014. godine pobijedio:

1. Kozarska Dubica
2. Gradiška
3. Srbac
4. Oštra Luka (uz napomenu da je 2012. godine pobijedio načelnik DNS-a)
5. Kostajnica (Željka je izgubila malom razlikom, ostala tri nivoa je SNSD dobio)
6. Šipovo
7. Kneževo
8. Petrovo (SNSD dobio sve osim NS RS)
9. Teslić (SNSD dobio sve osim Parlamenta BiH, istina veoma mala razlika za pojedinačne funkcije)
10. Šekovići (SNSD-ov načelnik izabran 2011. godine na prijevremenim izborima, 2012. godine izgubio na redovnim lokalnim izborima)
11. Han Pijesak
12. Trnovo
13. Višegrad
14. Rudo
15. Čajniče
16. Trebinje

Iz ove perspektive izgleda da je SNSD-u bilo dobro što je gubio načelnike na lokalu. Ali treba se prisjetiti i situacije iz 2012. godine kada je najčešće bila situacija "jedan protiv svih", i SNSD-ovi kandidat za načelnike su gubili od kandidata veoma širokih koalicija (koje su ponegdje uključivale i DNS i SP). Ono što su mnogi namjerno ili slučajno previdjeli tada, jeste da je SNSD kao stranka ostao jak, pa je u mnogim gore navedenim opštinama imao najviše glasova za odborničke liste (Koz. Dubica, Gradiška, Srbac, Oštra Luka, Šipovo, Kneževo, Šekovići, H. Pijesak, Trnovo, Rudo, Trebinje).

Ova priča ima i drugu stranačku stranu - opštine gdje SNSD dugo drži lokalnu vlast, a sada je izgubio: Novi Grad, Kotor Varoš, Brod, Derventa, Modriča.

Iz priče namjerno isključujem opštine koje su najteže stradale u poplavama - Šamac, Doboj, pa i Bijeljinu. U Šamcu je SNSD doživio potop, u Doboju je egal, dok u Bijeljini, čini mi se, nisu poplave presudile, nego sjajni (organizaciono) Mićo Mićić, koji je dokazivao svoju snagu.

Ovi izbori mi liče na teniski meč u kojem je SNSD jači igrač, diktira igru (osim u Bijeljini), pravi mnogo direktnih poena, ali i mnogo neiznuđenih grešaka (unforced errors), tako da je u zbiru rezultat prilično izjednačen.

Rezultati izbora 2014

Počelo je prebrojavanje glasova. Počela je uobičajena priča medija kako se ne zna ko je pobijedio, kako se glasovi prebrojavaju unedogled, kako sistem ne valja, kako su ovo izbori u kojima se najduže čeka na konačni rezultat itd.

Ne mislim da su ovo baš nešto specifični izbori. Na prošlim opštim izborima 2010. godine, rezultati su došli 15 dana nakon dana izbora. I sada možemo očekivati nešto slično, odnosno rezultate do kraja oktobra. Inače CIK ima zakonsku obavezu da proglasi konačne rezultate do 12. novembra.

S obzirom da kad već postoji glasanje poštom, normalno je dopustiti da dođu svi glasovi koji su poslani do 12. oktobra. Njihovo prebrojavanje kreće tek sutra. I nepotvrđeni listići se moraju provjeriti, odnosno provjeriti da li oni koji su glasali - imaju pravo na to.

Druga činjenica jeste da niko nije očekivao ovako malu razliku između Željke i Ivanića. Na preko 300.000 glasova koje su oba kandidata osvojili, razlika je u 1.000 glasova. To je stvarno mninimalno u rangu statističke greške. Bez prebrojavanja glasova poštom, niko ne može 100% utvrditi pobjednika. Pa i za Predsjednika Republike Srpske razlika je manja od očekivanog broja glasova poštom, mada je tu situacija mnogo izvjesnija.

Druga stvar koja se mistifikuje jeste određivanje broja mandata u parlamentima. Kod nas se koristi Sainte-Laguë-ov metod, a ne D'Hondt-ov metod kako se nekada pominje, mada su ova dva metoda slična. Koga interesuje, mogu objasniti:) U današnjim rezultatima CIK-a i silnim procentima koji se iščitavaju, uključujući njihove pres konferencije, propuštena je činjenica da se promijenio raspored mandata u Narodnoj skupštini Republike Srpske. DNS je izgubion jedan mandat, a Domovina dobila. Evo kako stvari stoje prema preliminarnim rezultatima CIK-a od 15.10.2014. godine:

Stranka	Broj mandata
SNSD	30
SDS-PUP-SRS RS	24
DNS-NS-SRS	8
PDP	7
NDP	5
SP	5
DOMOVINA	4

Hajde da se bavim malo predviđanjima. Očekujem još glasova poštom za koaliciju Domovina, pa bi možda mogli osvojiti još jedan mandat. U tom slučaju bi ga izgubili NDP ili SNSD.

P.S. Preporučujem svima koji se bave analizom izbora post mog druga Rajkule.

Izbori su za 150 dana

Danas je Centralna izborna komisija donijela odluku o raspisivanju opštih izbora u BiH za 12. oktobar 2014. godine. Ako ni po čemu drugom, ovi će izbori biti upamćeni po tome što će prvi put biti održani u drugu nedjelju u oktobru, jer se prva nedjelja poklapa sa vjerskim praznikom - Bajramom. Političkim partijama ovo pomjeranje će dobro doći, jer za svake izbore muku muče sa kandidatima, funkcionerima, aktivistima i ostalim koji juli i avgust provode na odmoru (bez obzira šta se od njih očekuje), i u kampanju ulaze tek početkom septembra. Ovako partije dobijaju dodatnu sedmicu efektivne kampanje.

Htio bih razjasniti još neke termine. Kako CIK kaže, izborni period „podrazumijeva period od dana raspisivanja izbora do dana potvrđivanja rezultata izbora“. Što valjda znači da se period prije raspisivanja izbora naziva predizborni period? Od dana raspisivanja izbora do službenog početka izborne kampanje „zabranjeno je vođenje plaćene izborne kampanje putem elektronskih i printanih medija, ili bilo kojeg oblika plaćenog javnog oglašavanja, osim održavanja internih skupova organa i statutarnih tijela političkih subjekata“. Izborna kampanja počinje 30 dana prije izbora. Tada počinje period kada je političkim partijama omogućeno plaćeno oglašavanje. Mediji i vlasnici bilborda trljaju ruke zbog zarade, novinari se hvataju za glavu zbog ubitačno dosadnih stranačkih hronika, a birači su sluđeni kakofonijom političkih poruka.

Samo, jadna je ona partija koja počne kampanju 30 dana prije izbora. Sigurno je osuđena na propast. Za svaku iole organizovanu partiju kampanja nikada ne staje i počinje završetkom prethodnih izbora. I kako moj drug kaže, izbori se dobijaju u prvoj polovini mandata. I baš zbog toga mislim da je kod nas većina birača već odlučila za koga će glasati, bez obzira na izbore, predizborne i svake druge kampanje.

Začudim se kako ljudi koji su relativno uključeni u politiku često ne razumiju pravila po kojima se kod nas održavaju izbori. Za početak, u Republici Srpskoj ćemo imati izbore za četiri nivoa:

• Srpski član Predsjedništva BiH
• Poslanici u Predstavničkom domu Parlamentarne skupština BiH
• Predsjednik i potpredsjednici Republike Srpske
• Poslanici u Narodnoj skupštini Republike Srpske

Prije svega, odluka „Sejdić-Finci“ nije provedena, šta znači da se iz Republike Srpske bira Srbin za člana Predsjedništva BiH, a ne kako je predlagano „član iz Republike Srpske“. Kada smo kod ovih nacionalnih odrednica, kako se određuje da li je neko Srbin, Hrvat, Bošnjak ili Ostali? Kada se kandidati prijavljuju za izborne liste, izjašnjavaju se o svojoj pripadnosti konstitutivnom narodu ili grupi ostalih. Što znači da bi neko mogao na jednim izborima bit Srbin, drugim Hrvat i tako u krug. O kredibilitetu takvog kandidata ne bih govorio...

Što se Predsjednika Republike Srpske tiče, nema nikakvih promjena - bira se kandidat iz reda svakog konstitutivnog naroda koji dobije najveći broj glasova. Između ta tri kandidata, po jedan iz svakog konstitutivnog naroda, za predsjednika se bira kandidat koji dobije najveći broj glasova, a dva kandidata koji se po broju osvojenih glasova nalaze na drugom i trećem mjestu biraju se za potpredsjednike.

Za srpskog člana Predsjedništva BiH i Predsjednika Republike Srpske, izborna jedinica je čitava Republika Srpska. Ko dobije najviše glasova - pobjednik je. S tim da Distrikt Brčko ima poseban status, pa građani Brčkog mogu da glasaju ili za izbore u Republici Srpskoj ili u Federaciji BiH, po svom opredijeljenju.

Na posljednjim lokalnim izborima Republika Srpska je imala ukupno oko milion i 200 hiljada birača. U prosjeku se oko dvije trećina birača iz Brčkog opredjeljuje za Republiku Srpsku, šta znači barem dodatnih 50 hiljada. Za ove izbore mala nepoznanica ostaje status osoba kojima je isteklo važenje ličnih dokumenata, a nisu izvadili nove. U Republici Srpskoj ima preko 30 hiljada isteklih ličnih karata koje nisu zamijenjene, a u ovoj godini ih ističe čak 240 hiljada!

Što se poslanika tiče, tu već imamo izborne jedinice, ima i nekih novina, ali o tome u slijedećem postu.

Političke kampanje i internet

Posljednjih godina jako je moderno govoriti o korišćenju interneta ili društvenih mreža u kampanjama. (Istina, mislim da je veći razlog što svi žele biti „in“, a ne imati koristi u kampanji.) Želim da kažem ponešto o razvoju internet alata i političkih kampanja u BiH, jer praktično oni su vršnjaci.

Internet, kakvog ga danas poznajemo, nije davnašnji izum. Prije 25 godina, u laboratorijama CERN-a u Švajcarskoj, Time Berners-Li predstavio je svoj rad o svjetskoj mreži (WWW - World Wide Web). Nisu ljudi širom svijeta odmah shvatili kakve promjene će ova ideja donijeti svijetu u bliskoj budućnosti. Bilo je osporavanja i nepovjerenja. Godinu dana kasnije, Berners-Li je pustio u rad prvi veb server i veb klijent, te napravio prvu veb stranicu, koja je i danas aktivna.

NeXT računar na kome je pokrenut prvi veb server

Iste te 1990. godine, dešavaju se i prvi višestranački izbori u Bosni i Hercegovini, pokazaće se kao uvod u veliku tragediju. Dok se internet razvijao, u BiH smo nazadovali. 1996. godine Internet je već uzeo maha, Majkrosoft je izbacio svoj prvi veb pretraživač, Internet Eksplorer (čiju 11-tu verziju koristimo i danas), dok se u BiH održavaju prvi postdejtonski izbori u novoj političkoj realnosti.

Internet Explorer 1.0 logo

Naravno, na tim prvim poslijeratnim izborima internet nije igrao nikakvu ulogu. Istina, postojala je konekcija na internet i u Republici Srpskoj uspostavljena 6. maja 1995. godine preko Univerzitetskog računskog centra u Banjaluci, ali rezervisana uglavnom za akademske krugove. Nije internet igrao ulogu ni u kampanjama na zapadu, jer Lari Pejdž i Sergej Brin  su se tek upoznali, a Mark Cukenberg je imao samo 12 godina.

Mandati u Parlamentarnoj skupštini BiH na izborima 1996. godine

Ako preskočimo djetinjstvo i adolescenciju izbora u Republici Srpskoj i BiH, evo nas u 2014. godini, kada se održavaju četrnaesti po izbori redu - što opšti, što lokalni, što prijevremeni. Danas u Bosni i Hercegovini preko 65% posto stanovnika koristi internet, Fejsbuk profil ima preko 1,4 miliona korisnika, a poslije televizije, internet je drugi najvažniji izvor političkih informacija.  Znači - ko igra na šatore i zanemari internet, završiće karijeru sa par odbornika u minijaturnim opštinama. Hm, da li je baš tako?

Put do pakla je popločan dobrim namjerama

ili

Elektronsko glasanje u BiH

Posljednjih dana u štampi se pojavilo mnogo članaka o uvođenju elektronskog glasanja u BiH. Oni koji prate moje pisanje znaju da sam ja donedavno govorio da u BiH nema naznaka da se uvede e-glasanje, ali, ne lezi vraže, e-glasanje stiže na velika vrata.

I stvarno, nisam ni bio svjestan da se radi na uvođenju e-glasanja u Bosni i Hercegovine do prije nekoliko mjeseci. I tada sam, više slučajno, saznao da interresorna parlamentarna grupa radi na promjenama Izbornog zakona BiH, među kojima je i mogućnost elektronskog glasanja.

Samo po sebi to uopšte nije loše. I dalje ostajem pri svojoj tvrdnji da ćemo prije ili kasnije glasati elektronskim putem. Međutim, zakon još nije ni usvojen, a već se precizno govori kakav će sistem kod nas biti uveden.

Ma ne bih ja izučavao elektronsko glasanje, kriptografiju i druge povezane oblasti kada bih bio protiv njega. Ali mi je krivo što se kod nas sve pokušava lomiti preko koljena i uvoditi bez ikakvih kritičkih osvrta, debate, testiranja, pripreme javnosti.

Ne želim uopšte da ulazim u spekulacije da li neko ima interesa kod uvođenja e-glasanja, ali ovako brzo ići od zakonske mogućnosti do uvođenje e-glasanja (govori se čak da bi 2014. godine moglo potpuno da se glasa elektronski), je stvarno vrlo čudno.

Vrste elektronskog glasanja

Još jednom da ponovim, postoje dvije osnovne vrste elektronskog glasanja:

• glasanje na mašinama koje se nalaze na biračkom mjestu; i
• glasanje putem interneta.

I jedan i drugi oblik glasanja ima svoje prednosti i mane. Glavna prednost mašina za glasanje jeste da se nalaze u kontrolisanom okruženju biračkog mjesta, te se na klasičan način, kao kod tradicionalnog glasanja, provjerava identitet glasača. Takođe, lako je kontrolisati da u jednom trenutku samo jedan birač koristi mašinu za glasanje. Znači, ta vrsta privatnosti je osigurana.

Prednost internet glasanja jeste u mogućnosti da birači sa bilo kojeg računara ili čak mobilnog telefona pristupe veb stranici putem koje mogu obaviti glasanje. Nema više ograničenja da morate biti na mjestu svog prebivališta da biste glasali.

Mašine za elektronsko glasanje

U BiH se zagovara ovaj prvi model. Ja ne nalazim niti jedan argument zašto bismo mi uvodili takav vid glasanja. Za mene je to model prošlosti (ili ako hoćete i tehnologija prošlosti). Amerikanci su predvodnici u korištenju tehnologije na izborima. Još 70-tih godina prošlog vijeka su imali skenere, koji su služili kod prebrojavanja glasačkih listića. A prve mašine za glasanje sa ekranom osjetljivim na dodir su uvedene 1990. godine. Samo da podsjetim, internet tada nije ni postojao.

A i Amerikanci nam nisu baš neki uzor po pitanju poštenih izbora. Sjetite se predsjedničkih izbora 2000. godine. Koliko je njima tada trebalo da prebroje glasove? Zanimljiv je slučaj sa Floride, gdje je jedna mašina za elektronsko glasanje dala negativnih 16.000 glasova za Gora J Njujork Tajms je 2002. godine objavio članak u kojem stručnjaci sa MIT-a procjenjuju da je na izborima 2000. godine ukradeno između 4 i 6 miliona glasova.

2003. godine preko 900 američkih računarskih stručnjaka je potpisalo peticiju u kojoj zahtijevaju da svi sistemi sa ekranom osjetljivim na dodir ostavljaju pisani trag koji se može prekontrolisati. Jedno od objašnjenja za čuden anomalije u razultatima jeste upotreba mašina za glasanje sa ektranom osjetljivim na dodir (sjetite se Homer Simpsona i njegovog glasanja za Obamu).

Ove mašine je lako programirati da budu „mrtve“ na dan izbora ili da prebacuju glasove na konto pogrešnog kandidata, ili da regularni glasovi nestaju, a sve vrijeme da ostavljaju utisak da rade potpuno ispravno.

Od uvođenja mašina za glasanje, povećava se broj anomalija u rezultatima za američki Kongres. Nebrojeni su primjeri u Sjevernoj Karolini, Nebraski, Alabami, Minseoti, Koloradu gdje su kandidati, koji su imali značajnu prednost na istraživanjima prije izbora, izgubili izbore sa dvocifrenom razlikom u procentima.

Napadi na mašine za elektronsko glasanje

Neki od napada na mašine za elektronsko glasanje uključuju:

• postavljanje dodatnih elektronskih sklopova koji manipulišu rezultatima;
• očitavanje odabira kandidata na osnovu radio i EM zračenja mašine;
• ubacivanje kompromitovanog softvera koji se pretvara da korektno radi, ali u stvari lažno sabira rezultate;
• očitavanje otisaka prstiju birača sa ekrana osjetljivog na dodir;
• potencijalno narušena privatnost ako neko dođe do elektronskih zapisa pohranjenih u memoriji mašine (mogućnost ucjenjivanja i sl.).

Ostali problemi vezani za mašine za glasanje:

• Glasači uopšte ne mogu da budu uvjereni da mašina korektno izvršava svoj zadatak jer je nemoguće pogledati šta se dešava u mašini;
• Posmatrači mogu posmatrati i posmatrati čitav dan, i ništa ne vidjeti;
• Teorijski je moguće da se na svakom mjestu traži ponovno prebrojavanje glasova zbog sumnje u regularnost rezultata koje daje mašina za glasanje
• Tehnički problemi - nestanak struje, kvar na mašini, nestanak papira ili tonera

Da li ima prednosti?

Šta bi bila prednosti ovakvog e-glasanja u BiH? Ja vidim samo dvije - (1) relativno brže dobijanje rezultata i (2) sprečavanje da birači slučajno naprave listić nevažećim. Drugih prednosti ja ne vidim.

Cijena

Ako govorimo o cijeni, skoro sam siguran da ovakvi izbori ne bi bili jeftiniji od klasičnih. Zašto? Zato što postoji mnogo stavki koje treba kalkulistati kod uvođenja mašina za e-glasanje:

• Oko 5.300 biračkih mjesta u BiH, sa cijenom mašine od oko 5.000 KM, znači 26,5 miliona KM za opremanje svih biračkih mjesta;
• Ipak svi znamo da velika biračka mjesta od oko 1.000 birača na biračkom spisku imaju po 2-3 paravana, tako da paralelno može glasti nekoliko birača. Da bi to bilo moguće sa mašinama, potrebno je imati 2-3 mašine na takvom biračkom mjestu što cijenu diže do neslućenih razmjera. Ako ćemo imati samo jednu mašinu, znajući informatičku (ne)pismenost građana BiH, sigurno će im trebati neuporedivo više vremena da glasaju putem ove mašine nego papirom i olovkom. Sve to vodi ka većim gužvama na biračkom mjestu;
• Sve ove mašine treba čuvati dvije godine (period između izbora). Moraju se čuvati pod određenom temperaturom, vlažnošću i povrh svega potpuno fizički osigurane da bi se spriječili zlonamjernici koji bi htjeli da „petljaju“ sa mašinama;
• Mašine koriste memorije da pohranjuju rezultate i one se moraju mijenjati prije svakih izbora, ili se rezultati moraju prebacivati na neke servere, a memorija u mašinama brisati. A to košta;
• Mašine štampaju papirni glasački listić, što znači da je potrebno imati papir, toner itd;
• Prije svakih izbora potrebno je tačno isprogramirati sve mašine da imaju odgovarajuće liste i kandidate za odgovarajuće biračko mjesto;
• Pri svemu tome, u ovakvom sistemu i dalje trebamo izbornu administraciju. Kod tradicionalnog glasanja birački odbor ima 3 ili 5 članova, zavisi od broja birača na biračkom spisku. Pošto u ovakvom slučaju i dalje treba neko ko će provjeravati identitet birača, kontrolisati da se izlaz mašine (štampani glasački listić) ubacuje u glasačku kutiju, i eventualno da kontroliše red na biračkom mjestu, znači da će i dalje trebati 2-3 člana biračkog odbora pa uštede na smanjenju izborne adminsitracije neće biti tako velike

Prevare

Mogućnost prevare i dalje postoji, samo je sofisticiranija. Kod tradicionalnog glasanja prevara se svodi na bezobrazluk, primjenu sile, ali je uglavnom lokalizovana na jednom biračkom mjestu. Sada jedan siledžija ne bi mogao mnogo da uradi, osim možda da razbije samu mašinu, ali bi neko ko uspije pronaći način da „hakira“ mašinu, mogao da napravi krađu ogromnih razmjera, koja bi u potpunosti promijenila rezultate izbora.

Postoji i druga opcija, koja je boljka tradicionalnog glasanja, a to je da se na biračkom mjestu rezultati uopšte ne falsifikuju, već se falsifikuju izvještaji koji se unose na centralnom mjestu. Ako mašine služe samo da izbace rezultat na biračkom mjestu, koji se onda u papirnoj formi prenosi na slijedeću instancu (npr. opštinsku izbornu komisiju) - onda je ista prevara i dalje moguća. Ako se mašina poveže elektronskim putem (npr. putem mobilne mreže) sa centralnom lokacijom, otvara se nova tačka napada na sistem za elektronsko glasanje.

Ostatak svijeta

Indija je najveća država koja koristi elektronske mašine za glasanje. U upotrebi je preko 1,3 miliona ovih mašina, nešto drugačijeg tipa nego one koje bi se trebale upotrebljavati u BiH. Evo sjajnog videa kako se mašine za e-glasanje u Indiji mogu „hakovati“:

Ko uopšte glasa elektronskim mašinama?

Potpuno glasanje elektronskim mašinama trenutno imaju Indija, Brazil i Venecuela. Odmah treba reći da se radi o velikom broju birača, jer Indija ima preko 700 miliona glasača, Brazil preko 135 miliona i Venecuela oko 17,5 miliona glasača. Ali i dalje su to samo 3 zemlje.

Postoji još nekoliko zemalja u kojima se masovnije koriste elektronske mašine za glsanje - u Belgiji je na izborima 2006. oko 44% birača glasalo elektronskim putem, i u Americi na izborima 2008. godine oko 33% birača.

Ali treba naglasiti da se u Belgiji krenulo sa eksperimentima još 1991. godine. Od 1999. godine broj birača koji glasaju elektronskim putem nije povećavan. Na izborima u oktobru 2011. godine testiran je novi sistem glasanja, ali samo na 6.700 birača. Ovaj sistem ne bilježi u memoriji nikakve glasove, nego štampa popunjen glasački listić, koji se ubacuje u glasačku kutiju sa skenerom koji bilježi opciju koju je izabrao glasač.

U Americi je od 2006. godine uočljiv trend smanjivanja korištenja elektronskih glasačkih mašina. Tada je ovaj vid glasanja bio na vrhuncu sa oko 37% birača koji su glasali na ovaj način. Od tada je porasla upotreba optičkih skenera kojima se samo prebrojavaju papirni glasački listići i njih koristi oko 55% birača.

Šta je sa drugim državama?

Holandija, pionir u upotrebi tehnologije na biralištima, je 2008. ukinula elektronsko glasanje i vratila se tradicionalnom papiru i olovci. Njemački ustavni sud je proglasio elektronsko glasanje neustavnim zbog negiranja javne prirode izbora. Irska je napustila razvoj sistema za elektronsko glasanje 2009. godine zbog visoke cijene i nezadovoljstva javnosti. Do tada su potrošili 54 miliona eura, i procjenjivali da im treba još 28 miliona da projekat završe.

Velika Britanija je eksperimentisala od 2000. do 2007. godine sa nizom pilot projekata i tada je izborna komisija donijela odluku da se prekine razvoj elektronskog glasanja dok se ne riješe suštinski problemi sa privatnošću i sigurnošću ovog vida glasanja.

U Italiji je takođe urađeno mnogo pilot projekata e-glasanje, kao i Francuskoj. I tako od države do države vidimo da se uglavnom eksperimentiše na ograničenom broju birača, i to dugi niz godina, ali da nigdje nisu uvedeni potpuno obavezujući izbori.

I kako bismo sad mi mogli u samo dvije godine da potpuno pređemo na elektronsko glasanje? Kakvi smo mi to genijalci?

Zakonska regulativa nam je potrebna, ali samo da se uvedu testiranja na nekoliko biračkih mjesta. Odmah zakonski otvoriti mogućnost i da se glasa putem interneta. I tu započeti probe. Koristiti iskustva drugih država, pa i sisteme koji oni koriste. Tek kada se u nekoliko izbornih ciklusa potvrde sve vrijednosti sistema za elektronsko glasanje, postepeno povećavati broj birača obuhvaćenih e-glasanjem. Ali nikako naturati ovaj sistem „preko noći“. To samo može povećati nepovjerenje javnosti u ishod izbora.

Kada se kod tradicionalnih izbora koji se provode najprostijom tehnologijom koju svi razumiju, pojavljuju brojni oprečni stavovi o regularnosti, šta tek reći za e-glasanje? Hajde da predvidim da bi se desilo da opozicija kaže - ovi iz vlasti su imali pristup mašinama tokom dvije godine i promijenili su softver u njima, a da to niko ne zna i sada su rezultati pogrešni.

Oprez, testiranje, edukacija, istraživanje, još testiranja, informisanje.....to je ključ uspješnog uvođenja elektronskog glasanja. Bilo šta drugo će stvoriti još veći haos u ionako politički rovitoj situaciju u BiH.