Imam san

Tačno prije 50 godina, pola vijeka, 28. avgusta 1963. godine, Martin Luter King je održao svoj čuveni govor, poznat pod frazom: „Imam san“ (I have a dream). Održan pred 250.000 ljudi, sa stepenica Linkolnovog spomenika u Vašingtonu, predstavlja prekretnicu u američkoj borbi za ljudska prava.

U ovom postu neću se osvrtati na nesumnjivu istorijsku važnost ovog govora u borbi za ljudska prava u svijetu, već na sâm govor, koji se smatra remek djelom govorništva. Govori Martina Lutera Kinga predstavljaju klasike retorike zbog moći koje je imao da svojim govorima opije mase.

Govorništvo, odnosno vještina javnog govora jeste jedna od najvažnijih osobina koju dobar političar može da ima. I dok neki mogu smatrati da je govorništvo urođen talenat, Rimljani su govorili: „Pjesnik se rađa, a govornik postaje.“ (Poeta nascitur, orator fit)

I zaista, postoje pravila kojih se treba držati, što će u kombinaciji sa dovoljno vježbe kao rezultat dati sasvim solidan govor. Možda to neće biti kombinacija pjesme, govora i propovijedi Martina Lutera Kinga koja opčinjava publiku, ali upotrebljiv govor sasvim sigurno hoće.

Želim da sa čitaocima podijelim neke savjete za bolji javni govor, bilo da se radio o nastupu političara na centralnoj tribini pred nekoliko hiljada birača, seminaru na kome ste predavač ili odbrani diplomskog rada.

Javni govor je satkan od verbalne i neverbalne komunikacije, koje jedna drugu nadopunjavaju. Postoji mit da govor čini 55% stav govornika, 38% tonalitet i samo 7% sadržaj govora, ali to spada u mitove koji se prenose bez provjere. Činjenica je ipak da mnogi npr. profesori imaju ubitačno dosadne govore, iako je sam sadržaj interesantan, ali isto tako ni najbolji stav ne može pomoći ako govorite totalne gluposti. Jednostavno, treba voditi računa i o sadržaju govora i načinu prenošenja tog sadržaja.

Svrha govora

Svaki govor ima za cilj da izazove neku promjenu u ponašanju publike na kraju govora. Ta promjena može biti različita - možda samo želite da informišete publiku o nečemu (npr. aktuelna politička situacija, stavovi stranke i sl.), možda želite da ih motivišete (da se uključe u stranačke aktivnosti) ili hoćete da nakon vašeg govora dobiju želju da odmah potrče na biračko mjesto i glasaju za vas.

Publika

Koji tip ljudi je dominantan u publici? Da li se radi o mladima ili starima; profesorima ili poljoprivrednicima; ženama ili muškarcima? Kakve su potrebe i očekivanja publike? Koliko predznanja imaju o temi o kojoj ćete govoriti?

Bitno je da se na vrijeme (dok pripremate govor) odgovori na ova pitanja, da se ne bi desio, sada već klasik naših kampanja, govor o uvođenju tramvaja, održan na selu, ispod vinove loze.

Oblačenje

Politika je konzervativno zanimanje, pa u skladu s tim, političari treba da se konzervativno i oblače. Naravno da je glupo ići u odijelu i sa kravatom na postavljanje kamena temeljca ili obilazak farme goveda, ali je još gore držati govor u šorcu, potkošulji i papučama. Procijenite u kakvoj atmosferi ćete govoriti, kako će publika biti obučena, pa onda obucite za jedan stepen ozbiljniju odjeću. Ako je publika u šorcevima, vi možete doći sportskim pantalonama i košulji kratkih rukava; ako je publika obučena sportski elegantno - vi biste već trebali biti u odijelu.

Odjeća prenosi i poruku Ako košulja viri iz pantalona ili su dva-tri gornja dugmeta raskopčana - ko će povjerovati da ćete pedantno obavljati svoje dužnosti. Zavrnuti rukavi na košulji (čest znak kod političara) znače da ste zasukali rukave i spremni ste da prionete na posao.

Struktura

Govor ima relativno jednostavnu strukturu:

• uvod - recite publici o čemu ćete govoriti
• glavni dio - recite publici svoju poruku
• završetak - recite publici o čemu ste govorili

Odmah vidite da je na sceni ponavljanje. Sâm Martin Luter King je u svom govoru frazu „Imam san“ ponovio 8 puta. Publika će zapamtiti ono što se ponavlja. Postoje još neke „cake“ - publika pamti ono što je na početku i kraju, i nešto neobično.

Dobro je povezati se sa publikom, tako što ćete na početku ispričati neki vic (samo ako znate da pričate viceve) koji se uklapa u govor i situaciju. Ili: „Dolazeći ovamo, prošao sam putem kroz vaše selo i vidio koliko rupa na ima i kako je slabo održavan...“  Nije čudo što danas većina TV reportaža počinje pričom o čovjeku („Marko Marković već 20 godina vodi borbu sa opakom bolešću...“) da bi se onda prešlo na temu (npr. nabavka lijekova), jer se tako priči daje ljudski oblik.

Ako ste političar - morate davati vrijednosne sudove. Ne možete biti na distanci i uopšteno govoriti o problemima. Morate čvrsto zauzeti stav, jer će vas jedino tako ljudi zapamtiti.

Morate pripremiti efektnu rečenicu kojom ćete završiti govor. Problem nastaje kada ne znate kako završiti govor, i on se nastavlja u nedogled, a publika počinje da zijeva.

Glas

Sporije je bolje. Smanjite „broj obrtaja“ i govorite sporije u odnosu na normalnu konvezaciju. Dublji glas je bolji, pokušajte da govorite „iz dubine duše“ - iz stomaka, a ne iz grla jer ćete stvoriti piskutav, neugodan ton. Ne bojte se pauze - i ona ima svoje značenje. Izbjegavajte poštapalice („znači, naprosto,...“) i neartikulisane glasove („uhhh, mmmm, aaaa,....“). Ne smijete biti tihi, i publika iz posljednjih redova mora da vas čuje.

Jezik

Govorite razumljivo, jednostavnim jezikom. I najkomplikovaniji (politički) govor mora biti razumljiv mlađem tinejdžeru i babi sa četiri razreda osnovne škole. Izbjegavajte strane, stručne riječi, skraćenice („transparentnost, fizibiliti studija, SSP,...“). Govorite u kraćim rečenicama. Brojite. „Postoje TRI načina da ...“ ili „Reći ću vam DVIJE greške koje ...“.

---

Iako mi je već dosadno ponavljati - za dobar govor potrebna je dobra priprema i vježba. Nakon govora, ako imate snage, pogledajte na snimku kako ste izgledali i zvučali. Onda ispravljajte ono što ne valja. Jer vježba stvara majstora.

Negativna kampanja

S obzirom da su negativne političke kampanje uvijek interesantne i pobuđuju veliku pažnju, veću od pozitivnih kampanja, želim ovdje da prenesem naučni članak Antonia Momoca koji govori o onlajn negativnim kampanjama u Rumuniji.

Uz dozvolu autora, na blogu objavljujem dio članka, a kompletan tekst na srpskom jeziku možete preuzeti u PDF formatu ovdje, a ovo je link na englesku verziju.

Negativna onlajn kampanja
tokom predsjedničkih izbora u Rumuniji 2004. godine[1]

Senior Lecturer Antonio Momoc, Post-doctoral researcher
University of Bucharest, Romania
antoniomomoc@yahoo.com

Apstrakt. Predizborna kampanja 2004. godine obilježava početak korištenja interneta u političkoj komunikaciji u Rumuniji. Takođe, to je bila i prva kampanja koja se oslanjala na negativnu komunikaciju putem onlajn alata. Glavni akteri negativne kampanje, motivisani i uvučeni u nju od strane stručnjaka za strategiju i PR specijalista, bili su simpatizeri DA Alijanse[2]. Njihovi konsultanti za komunikaciju su pokrenuli onlajn platformu na veb stranici kandidata, na koju su članovi partije i simpatizeri mogli da postave predizborne materijale. Što su materijali bili smješniji i više nipodaštavali protivkandidate Socijaldemokratske partije (SDP), to su postajali vidljiviji onlajn, širili su se putem e-mailova, kroz posjećene blogove ili na stranicama sa dijeljenim video sadržajem.

Kao prostor posvećen slobodi izražavanja, koji je smješten van dometa zvanične (državne) cenzure, onlajn okruženje je postalo prostor gdje su simpatizeri DA Alijanse postali aktivno uključeni u kampanju. Jedan od ključnih razloga zašto je Premijera iz 2004. godine (i člana SDP-a) bilo tako lako ismijavati, je to što je tretiran na internetu kao ravnopravan biračima DA Alijanse. Pseudo-demokratizacija je transformisala kandidata DA Alijanse i njegove stručnjake za komunikaciju u pobjednike.

Ključne riječi: komunikacija, izborni, onlajn, marketing, digitalna gerila

1. Marketinški rat

U već klasičnoj knjizi Marketinški rat, Jack Trout i Al Ries (1986: 3-7) su pokazali da se moderni marketing ne fokusira posebno na potrebe tržišta, nego na slabosti suparnika: komercijalne organizacije identifikuju slabe tačke suparnika i pokreću napade na ove slabe tačke, jer moderni marketing znači rat.

Zapažamo da zbog činjenice da politički marketing preuzima tehnike i jezik komercijalnog marketinga, predizborne kampanje takođe znače rat.

1.1. Negativne kampanje

Negativna politička kampanja ukazuje na slabosti protivkandidata, i izvrgava ruglu prijetnje koje dolaze od njih. Obrnuti efekat negativne kampanje je u tome što neki kandidati mogu imati koristi od napada koje su pokrenuli drugi kandidati.

Negativna kampanja nema za cilj povećanje broja glasova, već jačanje dezorjentisanosti već razočaranih birača. Ljudi koji se bave strategijom pokušavaju da odvrate neodlučne birače od biračkih mjesta i da odrede sigurne birače koje će poslati na glasanje. Tako je primarna svrha negativnih kampanja da toliko zbuni neodlučne, kao i nestabilne birače, da im sve zgadi, kako niti jedna od ovih kategorija ne bi učestvovala u izbornom procesu. Ljudi zaduženi za strategiju takođe imaju za cilj da uključe članove partije i simpatizere kandidata u onlajn kampanju partije u smislu odbrane lidera (kandidata) i kreiranju napada na protivnike.

Sekundarna svrha negativne kampanje jeste da poremeti vremenski raspored koji protivnici imaju u kampanji. Jednom kada je napadnut, protivkandidat je primoran da traži odgovore, tako da ne može više da se striktno drži svog kalendara.

1.2.Glasine u negativnoj kamapnji

Glasine koje se pokrenu u negativnoj kampanji imaju ulogu izuzetno ubjedljivih poruka. Jean-Noël Kapferer ([1990] 2006: 332-333) tvrdi da bilo koja masovna kampanja ubjeđivanja ima uticaj na jačanje postojećih predubjeđenja pojedinaca. Ljudi se u odnosu na poruku ponašaju prema ličnim preferencijama. Što su argumenti jednostavniji, poruka će lakše biti shvaćena. Redundancija argumenata obezbjeđuje da poruka bude zapamćena. Kapferer vjeruje da, kada se govori o ubjeđivanju, trebamo govoriti o samoubjeđivanju umjesto ubjeđivanju drugih. Glasine moraju da budu izgrađene u skladu sa očekivanjima ciljne publike o određenom političkom kandidatu.

Prednost glasina je u tome što skrivaju identitet pošiljaoca. Izvor ne može biti identifikovan, niko ne preuzima odgovornost, iako su ih svi svjesni. „Glasine omogućavaju otvorenu debatu o temama koje su često zabranjene političkom tradicijom.“ (Kapferer [1990] 2006: 276). Glasini ne treba dokaz. Javno mišljenje se radije formira na osnovu utisaka, a ne činjenica, pri čemu su optužbe sasvim dovoljne (Kapferer [1990] 2006: 276-284). Među glavnim temama glasina, Kepferer spominje okultne moći i tajna društva, tajne dogovore, nevjerovatnu akumulaciju skrivenih bogatstava, profit ostvaren prevarom. Jedna od tema koju je opisao Kapferer ([1990] 2006: 284) jeste „dvoličnost: prave namjere političara su u stvari suprotne njihovim javnim izjavama“. Ovakav tip glasina je korišten u predsjedničkoj kampanji u Rumuniji 2004. godine.

1.3.Dezinformacija

Dezinformacija je jedan od alata negativne kampanje koji koristi izobličene informacije. Izobličenje izazvano ignorisanjem nastaje kada publika, ili ignoriše uzrok nekog događaja ili je pristrasna, što znači da je svjesna samo uzroka koje su naveli neki od učesnika događaja. Na primjer, Rumuni su znali ponešto o onome što je nazvano „spontana revolucija“ u Ukrajini (Beauvois, Rainaudi 2008:135). Ali jedan od skrivenih uzroka takozvanih spontanih protesta na ulicama jeste aktivnost tajne obavještajne službe, obučene i plaćene od strane SAD.

Izobličenje izazvano „težinom“ je jednako činjenici da publika pridaje veću važnost nekim činjenicama u odnosu na druge, bazirajući svoj sud na neracionalnim kriterijumima. Publika je alarmirana vijestima o krvavim ubistvima. Pored straha od nezaposlenosti i ekonomske krize, strah za vlastiti život predstavlja glavnu preokupaciju. Mas mediji ne određuju način razmišljanja ljudi, već ukazuju o čemu bi ljudi trebali razmišljati.

Izobličenje usljed pogrešnih uvjerenja se pojavljuje kada publika vjeruje u nerealne činjenice ili vjeruje da određene realne činjenice u stvari nisu realne. Na osnovu istraživanja Univerziteta Merilend, nakon početka rata u Iraku 2003. godine, 60% stanovnika SAD i 80% gledalaca Foks News mreže imali su slijedeća pogrešna uvjerenja (Beauvois, Rainaudi 2008: 137): (1) oružje za masovno uništavanje je otkriveno u Iraku; (2) postoje dokazi o savezništvu Iraka i Al Kaide; (3) svjetska javnost je za američku vojnu intervenciju u Iraku.

...

Referenca

Momoc, A. (2011). Online Negative Campaign in the 2004 Romanian Presidential Elections. Styles of Communication, 2(1).

Još jednom želim da zahvalim autoru što je dozvolio da prevedem i prenesem njegov članak.

---

[1] Ovaj članak će biti uključen u istraživanje nazvano „Predizborna komunikacija u Rumuniji nakon 1989. godine - Stare i nove tehnologije u predsjedničkim kampanjama“ koje je dio post-doktorskog programa POSDRU/89/1.5/S/62259 iz oblasti društveno-humanističkih i primjenjenih političkih nauka. Post-doktorski program obuke i stipendija za post-doktorsko istraživanje u oblasti društveno-humanističkih i političkih nauka.

[2] DA Alijansa je skraćenica za Alijansu Dreptate (Pravda) i Adevăr (Istina).

Istorija političke organizacije

Svaki put se nanovo iznenadim kada vidim koliko su principi političkog organizovanja stari. Već sam pisao o Abrahamu Linkolnu i njegovim uputstvima, a sada vam nudim integralni tekst cirkularnog pisma upućenog iz izbornog štaba Vigovaca[1] još 1840. godine. Original na engleskom jeziku možete pogledati ovdje.

Skoro sve ove instrukcije vrijede i danas, i široko se koriste u političkim partijama. Vremenom su se mijenjali alati za čuvanje i analiziranje podataka, odnosno sredstva komunikacije, ali je princip isti. Evo teksta pisma:

Cirkularno pismo iz glavnog izbornog štaba Vigovaca[2]

31. januar 1840. godine

POVJERLJIVO

Gospodo, poštujući rezoluciju donesenu na Konvenciji Vigovaca[3] imenovali smo vas u Centralni odbor Vigovaca za vaš okrug. Dato vam povjerenje sastojaće se od opreza i rada: ali nadamo se da će slava vašeg doprinosa u svrgavanju korumpirane vlasti koja sada kontroliše našu voljenu zemlju, biti dovoljna nagrada za vrijeme i trud koji ćete uložiti. Naša hrišćanska braća iz čitave Unije se sastala na Konvenciji i nakon dugog vijećanja i uzajamnih ustupaka, izabrali su kandidate za Predsjednika i Potpredsjednika, dostojne ne samo za nas, već vrijedne podrške svakog iskrenog patriote, koji želi spas naše zemlje i časno i pošteno upravljanje njenim institucijama.

Da bismo zbacili uvježbane grupe protivnika, čiji su plaćeni zvaničnici uvijek na oprezu, a čiji su zavedeni sljedbenici spremni da se uvijek povinuju i najmanjim njihovim naredbama, svaki Vigovac ne samo da mora znati svoju dužnost, nego mora biti čvrsto riješen, po bilo koju cijenu truda i vremena, da je vjerno i obavi.

Naša namjera je da organizujemo čitavu Državu, tako da svaki Vigovac može biti izveden na biračko mjesto na predstojećim predsjedničkim izborima. Ali ovo ne možemo uraditi bez vaše saradnje; te kao što mi izvršavamo svoje obaveze, tako očekujemo da ćete i vi svoje.

Nakon pomnog razmišljanja, slijedi plan organizovanja, i obaveze svakog od odbora po okruzima.

1. Podijeliti svoj okrug u mala područja, i u svakom području imenovati pododbor, čiji zadatak će biti da napravi savršenu listu svih birača u tom području, i da sa sigurnošću utvrdi za koga će glasati. Ako sretnu ljude koji se dvoume koga će podržati, takve birače treba odvojiti u posebnu grupu, sa imenom čovjeka kojeg će najvjerovatnije podržati.

2. Dužnost ranije pomenutog pododbora će biti da STALNO DRŽI NA OKU BIRAČE KOJI SE DVOUME, i da s vremena na vrijeme SA NJIMA RAZGOVARAJU oni U KOJE IMAJU NAJVIŠE POVJERENJA, i da im u ruke daju takve dokumente koji će ih prosvijetliti i uticati na njih.

3. Njihova će dužnost biti i da vas izvještavaju, najmanje jednom mjesečno, o progresu koji su načinili, a na dan izbora da su se postarali da je svaki Vigovac doveden na biračko mjesto.

4. Pododbori da budu formirani odmah, a do kraja aprila moraju da pošalju svoj prvi izvještaj.

5. Od danas, svakog prvog u mjesecu, očekujemo da se čujemo sa vama. Nakon prvog izvještaja vaših pododbora, osim u slučaju da pronađete mnogo birača koji se dvoume, sa velikom sigurnošću možete reći kako će vaš okrug glasati. U svakom vašem pismu upućenom nama, navešćete broj sigurnih glasova, i za nas i protiv nas, kao i broj birača koji se dvoume, sa svojim mišljenjem kako će oni glasati.

6. Kada se čujemo sa svim okruzima, moći ćemo reći, sa sličnom preciznošću, politički izgled Države. Ova informacija će vam biti proslijeđena čim je dobijemo.

7. U dodatku se nalazi prospekt za bilten[4] koji treba izdavati sve do završetka predsjedničkih izbora. Njime MI UPRAVLJAMO, i svaki Vigovac u državi MORA da ga uzme. Biće objavljen tako da svako može da ga priušti. MORATE PRIKUPITI SREDSTVA I PROSLIJEDITI IH NAMA ZA DODATNE KOPIJE - svaki okrug treba da pošalje PEDESET ili STO DOLARA - pa će vam biti proslijeđene kopije za distribuciju među našim POLITIČKIM PROTIVNICIMA. Bilten će biti posvećen isključivo velikim događajim u koje smo uključeni. Odmah pronađite pretplatnike i proslijedite nam ih.[5]

8. Odmah nakon bilo kakvih izbora u vašem okrugu, morate nas informisati o rezultatima; a nakon bilo kakvih opštih izbora, mi ćemo vama proslijediti slične informacije.

9. Senator u Kongresu će biti izabran po našem zakonodavstvu. Neka vas lokalni interesi ne podijele, već odaberite kandidate koji mogu uspjeti.

10. Plan operacija će naravno biti SAKRIVEN OD SVIJU osim NAŠIH DOBRIH PRIJATELJA, koji imaju pravo da ih znaju.[6]

Sa velikom vjerom u naše ciljeve, snagu naših kandidata, i odlučnost Vigovaca na svakom mjestu da izvršavaju svoje obaveze, idemo u posao organizovanja Države, uvjereni u uspjeh. Brojni smo, i ako se budemo dobro organizovali i radili, sa hrabrim HARISONOM[7] na čelu, sučelićemo se sa našim protivnicima, i poraziti ih u svim dijelovima Unije.

Adresirajte vaša pisma na Dr A.G. Henrija.

U potpisu

A. G. HENRY, E. D. BAKER,

R. F. BARRETT, J. F. SPEED.

A. LINCOLN

---

[1] Vigovci (The Whig Party) je politička partija koja je postojala u 19. vijeku u Americi. Partija je formirana kao opozicija politici Predsjednika Endrjua Džeksona i njegove Demokratske partije.

[2] Illinois State Register, 21. februar 1840. godine. Iako pismo nosi datum iz januara, izgleda da nije pušteno prije 4. februara.

[3] Održana u Springfildu 7. i 8. oktobra 1939. godine

[4] Pojavilo se ukupno 18 brojeva biltena „Stari vojnik“ (The old Soldier) od 1. februara 1840. godine do novembarskih predsjedničkih izbora

[5] 25. februara 1840. godine, sudija Tomas C. Braun je pisao da Stari vojnik ima osam hiljada pretplatnika, a da očekuju dvadeset hiljada.

[6] Tajnost nije bila baš na nivou. Štampa naklonjena Demokratama je posvetila veliku, donekle i pretjeranu pažnju, na ovo cirkularno pismo u roku od nekoliko sedmica. Tajnost koju je želio glavni odbor Vigovaca je izgleda imala namjeru da iznenadi protivnike. Demokrate su jako dobro koristile organizaciju, tako da su Vigovci bili primorani na isto u samoodbrani.

[7] Vilijam Henri Harison (William Henry Harrison) je bio deveti Predsjednik Sjedinjenih Država. Njegov mandat je do danas ostao najkraći, jer je umro samo 32 dana nakon inauguracije. Harison je bio kandidat Vigovaca na izborima 1840. godine. Partija Vigovaca ga je jedinstveno podržala, a svoju kampanju je bazirao na herojskoj vojničkoj prošlosti i posrnuloj američkoj ekonomiji.

Čomski: Cilj PR mašinerije je da stvori dezinformisane birače koji donose iracionalne odluke

Evo dijela iz predavanja Noama Čomskog u Bonu:

„Uloga PR službi danas je potkopavanje demokratije. Samo informisani birači donose dobre odluke. Pogledajte izborne kampanje – cilj PR mašinerije je da stvori dezinformisane birače koji donose iracionalne odluke. 

PR industrija stigla je do politike prostom transformacijom iz svoje primarne funkcije – komercijalnog marketinga, a komercijalno oglašavanje je stvoreno da bi podrivalo tržište. Svako ko je učio ekonomiju zna da je slobodno tržište zasnovano na informisanim potrošačima koji donose racionalne odluke. Kada uključite televizor, vidite da su reklame stvorene da dezinformišu potrošače i navedu ih na iracionalne kupovine.“

Kompletan tekst možete pogledati ovdje.

Žene (i mladi) u politici

Mnogo vremena je prošlo otkako sam napisao posljednji post, nezavršenu analizu lokalnih izbora 2012. godine. Izbori su prošli, ima više od pola godine, sada birači već znaju kakvi su oni koje su birali. Ali to ostavljam njima - da žive sa svojim uspjesima ili promašajima.

S obzirom da sam u posljednje vrijeme radio dosta seminara na temu zastupljenosti mladih i žena u politici, želim na blogu da podijelim neke statističke podatke. Prije svega jer postoje samo zbirne analize i analiza CIK-a po opštinama, ali nigdje nisam pronašao analizu po strankama. Zato sam se naoružao strpljenjem i odvojio dovoljno vremena da opštinu po opštinu analiziram kakav je izborni rezultat. Ovaj post može poslužiti i drugima, da ne moraju sami da broje sve kandidate.

Vidi se da najveće stranke imaju i najviše izabranih žena, dok neke stranke (Šešeljevi radikalni npr.) uopšte nemaju žena u svojim redovima.

SNSD je po pitanju zastupljenosti žena i dalje najbolji, prati ga SDS, dok svi ostali zaostaju. Pri tom imajte na umu da smjernice Evropske komisije teže zastupljenosti od 40%.

Evo kako to izgleda kada se uporede rezultati lokalnih izbora u Republici Srpskoj 2008. i 2012. godine.

Došlo je i do apsolutnog i relativnog smanjenja broja žena u lokalnim skupštinama. Istina, smanjenje nije veliko, ali trend ne ohrabruje.

Ja bih volio uraditi ovakvu analizu i za mlade, ali podaci o godištima izabranih odbornika nisu javno dostupni za sve opštine. Podacima jedino raspolaže CIK, međutim do sada nisu objavljivali starosnu strukturu izabranih odbornika. Na zvaničnim veb prezentacijama nekolicine opština/ gradova moguće je pronaći godišta i druge podatke za aktuelne odbornike, ali ima mnogo opština koje ove podatke nemaju, ili čak nisu ažurirali ni podatke o sastavu skupštine opštine/ grada na osnovu rezultat lokalnih izbora 2012. godine.

Ipak, evo dva zanimljiva grafikona koji govore o učešću mladih na izborima, za područje cijele BiH. Prvi grafikon uporedno pokazuje odziv mladih (do 30 godina) i "starih" (preko 30 godina) na izborima od 2002. do 2012. godine. Drugi pokazuje odziv mladih na posljednjim izborima, ali tačno po godištima (od 18 do 30 godina).

Postoji vjerovanje da su mladi nezainteresovani za izbore, da je njihova izlaznost slaba. I dok vidimo da izlaznost mladih jeste konstantno manja od izlaznosti onih preko 30 godina, ta razlika nije velika - radi se samo o 2 do 3 procenta. Interesantan je i drugi grafikon koji pokazuje da najmlađi birači sa 18 i 19 godina, koji po prvi put glasaju na izborima, imaju najveću izlaznost, dok se približavanjem 30-toj godini zainteresovanost za izbore smanjuje. Dostupni podaci govore da su "najbolji" birači u dobi između 50 i 70 godina, jer je njihova izlaznost preko 60%.

Za kraj, jedan uporedni grafikon o izvršnoj vlasti.

Vlada Republike Srpske, pored toga što na čelu ima ženu, i po broju ministarki je bolja od vlada u regionu i približava se toj željenoj cifri od 40% žena.

Lokalni izbori 2012. - Ko je shvatio poruku? (1)

Izbori su prošli, rezultati su poznati, čak je i ponovljeno glasanje u Istočnom Mostaru i Istočnom Drvaru gotovo. Red je da napišem nešto o rezultatima i pojavama koji su ih obilježili. U narednih nekoliko postova baviću se različitim aspektima netom završenih lokalnih izbora.

Ko su pobjednici, a ko gubitnici?

Sada mi se već čini da se lokalni izbori posmatraju isključivo kroz prizmu načelnika. Bitno je samo koliko je koja stranka uspjela da osvoji načelničkih pozicija, dok se odbornici "ne računaju". Samo oni koji su direktno uključeni u lokalnu politiku znaju koliko problema imaju načelnici koji nemaju stabilnu skupštinsku većinu, ili još gore - koji uopšte nemaju većinu u skupštini opštine/ grada.

I ako posmatramo načelnike, pobjednik ovih izbora je SDS. Nema tu puno šta da se oduzme ili doda. I pojedinačno, ili kao dio koalicija, SDS je uspio da osvoji najviše načelničkih mjesta. SNSD je doživio veliki pad i prepolovio broj svojih načelnika. Da ne bih govorio napamet, evo i tabele sa rezultatima:

	2012.	2008.	2004.
SNSD	17	36	15
SDS	27	16	34
koalicija SNSD-SDS (Foča)	1	-	-
koalicije sa SNSD-om	2	2	-
koalicije sa SDS-om	7	1	-
DNS	2	3	1
SDA	1	1	2
NDS	1	-	1
SNS	1	-	-
SRS RS	1	-	-
nezavisni kandidati	2	1	1
SP	-	1	5
SDP	-	1	1
PDP	-	-	2

Namjerno stavljam i rezultate iz 2004. i 2008. godine, da biste mogli da poredite stanje u Republici Srpskoj nekad i sad. Otprilike smo se sada vratili na odnos iz 2004. godine. Nekoliko trendova treba zapaziti. Dok prije 8 godina niti jedan kandidat koalicije nije prošao, danas je čak 10 izabranih načelnika na toj poziciji u ime neke koalicije.

Ovaj recept sa koalicijama opozicija (SDS, PDP i drugi) su prvi put ozbiljnije primjenili na prijevremenim izborima u Bileći, početkom 2010. godine. I tada je bilo uspješno. Sada je koaliranje ponovljeno u dosta opština. Zahvaljujući tim koalicijama, pobijeđen je SNSD u nekim tradicionalno jakim opštinama kao što su Gradiška, Srbac ili Kozarska Dubica. Rezultat za opoziciju bi bio bolji da su uspjeli da koalicije naprave u svim opštinama. SNSD je u nekim opštinama pobijedio zahvaljujući razjedninjenosti opozicije (npr. Banja Luka i Bileća).


Bileća

Dok je opozicija shvatila da jedino zajednički mogu da pobijede SNSD, SNSD je dosta kruto ulazio u dogovore oko koalicija na lokalu, prije svega sa koalicionim partnerima iz NS RS - DNS-om i Socijalistima. U samo dvije opštine SNSD je bio u koaliciji za načelnika (Petrovac i Kotor Varoš) i u obje pobijedio. U nekim opštinama (Prijedor, Ugljevik, Čelinac), ne samo da koalicioni partneri nisu bili zajedno, već su bili najžešći protivnici. Foču namjerno ostavljam po strani, jer tamo se vidjelo da SNSD i SDS mogu zajedno, kada im je cilj da promijene dominantnog načelnika, koji je na toj poziciji već 8 godina.



Foča


Rekao bih da će ovaj recept biti primjenjen i na opštim izborima 2014. godine. Mnogo je teže napraviti zajedničku listu kandidata za poslanike, ali se opoziciji ovo nameće kao najbolji način da ostvari dobe rezultate na opštim izborima. SNSD će morati malo razmisliti da li vrijedi i dalje tvrdoglavo insistirati na isključivo samostalnom nastupu, jer teško je očekivati euforiju kakvu smo imali 2006. godine i natpolovičnu većinu u parlamentu.

Kada sam već analizirao SNSD i SDS, red je da pomenem i druge stranke. DNS je jedina stranka koja iz izbora u izbore osvaja nekoliko načelničkih mjesta. Imaju Prijedor kao bazu, i odatle šire svoj uticaj. Ostale stranke sporadično osvajaju poneku opštinu. Zanimljivo da PDP kao treća (ili četvrta) stranka već dugo vremena nema svog samostalnog načelnika (mada će imati svog čovjeka u Trebinju).


Trebinje

Sada smo u fazi konstituisanja opštinskih parlamenata. Moguće su različite koalicija "na lokalu", često zavisno od ličnih odnosa rukovodstava opštinskih odbora, a manje od ideologija ili koalicija koje postoje na višim nivoima. Koalicije ipak najviše zavise od toga koliko ko ima odbornika, i o tome ću pisati u slijedećem postu.

Put do pakla je popločan dobrim namjerama

ili

Elektronsko glasanje u BiH

Posljednjih dana u štampi se pojavilo mnogo članaka o uvođenju elektronskog glasanja u BiH. Oni koji prate moje pisanje znaju da sam ja donedavno govorio da u BiH nema naznaka da se uvede e-glasanje, ali, ne lezi vraže, e-glasanje stiže na velika vrata.

I stvarno, nisam ni bio svjestan da se radi na uvođenju e-glasanja u Bosni i Hercegovine do prije nekoliko mjeseci. I tada sam, više slučajno, saznao da interresorna parlamentarna grupa radi na promjenama Izbornog zakona BiH, među kojima je i mogućnost elektronskog glasanja.

Samo po sebi to uopšte nije loše. I dalje ostajem pri svojoj tvrdnji da ćemo prije ili kasnije glasati elektronskim putem. Međutim, zakon još nije ni usvojen, a već se precizno govori kakav će sistem kod nas biti uveden.

Ma ne bih ja izučavao elektronsko glasanje, kriptografiju i druge povezane oblasti kada bih bio protiv njega. Ali mi je krivo što se kod nas sve pokušava lomiti preko koljena i uvoditi bez ikakvih kritičkih osvrta, debate, testiranja, pripreme javnosti.

Ne želim uopšte da ulazim u spekulacije da li neko ima interesa kod uvođenja e-glasanja, ali ovako brzo ići od zakonske mogućnosti do uvođenje e-glasanja (govori se čak da bi 2014. godine moglo potpuno da se glasa elektronski), je stvarno vrlo čudno.

Vrste elektronskog glasanja

Još jednom da ponovim, postoje dvije osnovne vrste elektronskog glasanja:

• glasanje na mašinama koje se nalaze na biračkom mjestu; i
• glasanje putem interneta.

I jedan i drugi oblik glasanja ima svoje prednosti i mane. Glavna prednost mašina za glasanje jeste da se nalaze u kontrolisanom okruženju biračkog mjesta, te se na klasičan način, kao kod tradicionalnog glasanja, provjerava identitet glasača. Takođe, lako je kontrolisati da u jednom trenutku samo jedan birač koristi mašinu za glasanje. Znači, ta vrsta privatnosti je osigurana.

Prednost internet glasanja jeste u mogućnosti da birači sa bilo kojeg računara ili čak mobilnog telefona pristupe veb stranici putem koje mogu obaviti glasanje. Nema više ograničenja da morate biti na mjestu svog prebivališta da biste glasali.

Mašine za elektronsko glasanje

U BiH se zagovara ovaj prvi model. Ja ne nalazim niti jedan argument zašto bismo mi uvodili takav vid glasanja. Za mene je to model prošlosti (ili ako hoćete i tehnologija prošlosti). Amerikanci su predvodnici u korištenju tehnologije na izborima. Još 70-tih godina prošlog vijeka su imali skenere, koji su služili kod prebrojavanja glasačkih listića. A prve mašine za glasanje sa ekranom osjetljivim na dodir su uvedene 1990. godine. Samo da podsjetim, internet tada nije ni postojao.

A i Amerikanci nam nisu baš neki uzor po pitanju poštenih izbora. Sjetite se predsjedničkih izbora 2000. godine. Koliko je njima tada trebalo da prebroje glasove? Zanimljiv je slučaj sa Floride, gdje je jedna mašina za elektronsko glasanje dala negativnih 16.000 glasova za Gora J Njujork Tajms je 2002. godine objavio članak u kojem stručnjaci sa MIT-a procjenjuju da je na izborima 2000. godine ukradeno između 4 i 6 miliona glasova.

2003. godine preko 900 američkih računarskih stručnjaka je potpisalo peticiju u kojoj zahtijevaju da svi sistemi sa ekranom osjetljivim na dodir ostavljaju pisani trag koji se može prekontrolisati. Jedno od objašnjenja za čuden anomalije u razultatima jeste upotreba mašina za glasanje sa ektranom osjetljivim na dodir (sjetite se Homer Simpsona i njegovog glasanja za Obamu).

Ove mašine je lako programirati da budu „mrtve“ na dan izbora ili da prebacuju glasove na konto pogrešnog kandidata, ili da regularni glasovi nestaju, a sve vrijeme da ostavljaju utisak da rade potpuno ispravno.

Od uvođenja mašina za glasanje, povećava se broj anomalija u rezultatima za američki Kongres. Nebrojeni su primjeri u Sjevernoj Karolini, Nebraski, Alabami, Minseoti, Koloradu gdje su kandidati, koji su imali značajnu prednost na istraživanjima prije izbora, izgubili izbore sa dvocifrenom razlikom u procentima.

Napadi na mašine za elektronsko glasanje

Neki od napada na mašine za elektronsko glasanje uključuju:

• postavljanje dodatnih elektronskih sklopova koji manipulišu rezultatima;
• očitavanje odabira kandidata na osnovu radio i EM zračenja mašine;
• ubacivanje kompromitovanog softvera koji se pretvara da korektno radi, ali u stvari lažno sabira rezultate;
• očitavanje otisaka prstiju birača sa ekrana osjetljivog na dodir;
• potencijalno narušena privatnost ako neko dođe do elektronskih zapisa pohranjenih u memoriji mašine (mogućnost ucjenjivanja i sl.).

Ostali problemi vezani za mašine za glasanje:

• Glasači uopšte ne mogu da budu uvjereni da mašina korektno izvršava svoj zadatak jer je nemoguće pogledati šta se dešava u mašini;
• Posmatrači mogu posmatrati i posmatrati čitav dan, i ništa ne vidjeti;
• Teorijski je moguće da se na svakom mjestu traži ponovno prebrojavanje glasova zbog sumnje u regularnost rezultata koje daje mašina za glasanje
• Tehnički problemi - nestanak struje, kvar na mašini, nestanak papira ili tonera

Da li ima prednosti?

Šta bi bila prednosti ovakvog e-glasanja u BiH? Ja vidim samo dvije - (1) relativno brže dobijanje rezultata i (2) sprečavanje da birači slučajno naprave listić nevažećim. Drugih prednosti ja ne vidim.

Cijena

Ako govorimo o cijeni, skoro sam siguran da ovakvi izbori ne bi bili jeftiniji od klasičnih. Zašto? Zato što postoji mnogo stavki koje treba kalkulistati kod uvođenja mašina za e-glasanje:

• Oko 5.300 biračkih mjesta u BiH, sa cijenom mašine od oko 5.000 KM, znači 26,5 miliona KM za opremanje svih biračkih mjesta;
• Ipak svi znamo da velika biračka mjesta od oko 1.000 birača na biračkom spisku imaju po 2-3 paravana, tako da paralelno može glasti nekoliko birača. Da bi to bilo moguće sa mašinama, potrebno je imati 2-3 mašine na takvom biračkom mjestu što cijenu diže do neslućenih razmjera. Ako ćemo imati samo jednu mašinu, znajući informatičku (ne)pismenost građana BiH, sigurno će im trebati neuporedivo više vremena da glasaju putem ove mašine nego papirom i olovkom. Sve to vodi ka većim gužvama na biračkom mjestu;
• Sve ove mašine treba čuvati dvije godine (period između izbora). Moraju se čuvati pod određenom temperaturom, vlažnošću i povrh svega potpuno fizički osigurane da bi se spriječili zlonamjernici koji bi htjeli da „petljaju“ sa mašinama;
• Mašine koriste memorije da pohranjuju rezultate i one se moraju mijenjati prije svakih izbora, ili se rezultati moraju prebacivati na neke servere, a memorija u mašinama brisati. A to košta;
• Mašine štampaju papirni glasački listić, što znači da je potrebno imati papir, toner itd;
• Prije svakih izbora potrebno je tačno isprogramirati sve mašine da imaju odgovarajuće liste i kandidate za odgovarajuće biračko mjesto;
• Pri svemu tome, u ovakvom sistemu i dalje trebamo izbornu administraciju. Kod tradicionalnog glasanja birački odbor ima 3 ili 5 članova, zavisi od broja birača na biračkom spisku. Pošto u ovakvom slučaju i dalje treba neko ko će provjeravati identitet birača, kontrolisati da se izlaz mašine (štampani glasački listić) ubacuje u glasačku kutiju, i eventualno da kontroliše red na biračkom mjestu, znači da će i dalje trebati 2-3 člana biračkog odbora pa uštede na smanjenju izborne adminsitracije neće biti tako velike

Prevare

Mogućnost prevare i dalje postoji, samo je sofisticiranija. Kod tradicionalnog glasanja prevara se svodi na bezobrazluk, primjenu sile, ali je uglavnom lokalizovana na jednom biračkom mjestu. Sada jedan siledžija ne bi mogao mnogo da uradi, osim možda da razbije samu mašinu, ali bi neko ko uspije pronaći način da „hakira“ mašinu, mogao da napravi krađu ogromnih razmjera, koja bi u potpunosti promijenila rezultate izbora.

Postoji i druga opcija, koja je boljka tradicionalnog glasanja, a to je da se na biračkom mjestu rezultati uopšte ne falsifikuju, već se falsifikuju izvještaji koji se unose na centralnom mjestu. Ako mašine služe samo da izbace rezultat na biračkom mjestu, koji se onda u papirnoj formi prenosi na slijedeću instancu (npr. opštinsku izbornu komisiju) - onda je ista prevara i dalje moguća. Ako se mašina poveže elektronskim putem (npr. putem mobilne mreže) sa centralnom lokacijom, otvara se nova tačka napada na sistem za elektronsko glasanje.

Ostatak svijeta

Indija je najveća država koja koristi elektronske mašine za glasanje. U upotrebi je preko 1,3 miliona ovih mašina, nešto drugačijeg tipa nego one koje bi se trebale upotrebljavati u BiH. Evo sjajnog videa kako se mašine za e-glasanje u Indiji mogu „hakovati“:

Ko uopšte glasa elektronskim mašinama?

Potpuno glasanje elektronskim mašinama trenutno imaju Indija, Brazil i Venecuela. Odmah treba reći da se radi o velikom broju birača, jer Indija ima preko 700 miliona glasača, Brazil preko 135 miliona i Venecuela oko 17,5 miliona glasača. Ali i dalje su to samo 3 zemlje.

Postoji još nekoliko zemalja u kojima se masovnije koriste elektronske mašine za glsanje - u Belgiji je na izborima 2006. oko 44% birača glasalo elektronskim putem, i u Americi na izborima 2008. godine oko 33% birača.

Ali treba naglasiti da se u Belgiji krenulo sa eksperimentima još 1991. godine. Od 1999. godine broj birača koji glasaju elektronskim putem nije povećavan. Na izborima u oktobru 2011. godine testiran je novi sistem glasanja, ali samo na 6.700 birača. Ovaj sistem ne bilježi u memoriji nikakve glasove, nego štampa popunjen glasački listić, koji se ubacuje u glasačku kutiju sa skenerom koji bilježi opciju koju je izabrao glasač.

U Americi je od 2006. godine uočljiv trend smanjivanja korištenja elektronskih glasačkih mašina. Tada je ovaj vid glasanja bio na vrhuncu sa oko 37% birača koji su glasali na ovaj način. Od tada je porasla upotreba optičkih skenera kojima se samo prebrojavaju papirni glasački listići i njih koristi oko 55% birača.

Šta je sa drugim državama?

Holandija, pionir u upotrebi tehnologije na biralištima, je 2008. ukinula elektronsko glasanje i vratila se tradicionalnom papiru i olovci. Njemački ustavni sud je proglasio elektronsko glasanje neustavnim zbog negiranja javne prirode izbora. Irska je napustila razvoj sistema za elektronsko glasanje 2009. godine zbog visoke cijene i nezadovoljstva javnosti. Do tada su potrošili 54 miliona eura, i procjenjivali da im treba još 28 miliona da projekat završe.

Velika Britanija je eksperimentisala od 2000. do 2007. godine sa nizom pilot projekata i tada je izborna komisija donijela odluku da se prekine razvoj elektronskog glasanja dok se ne riješe suštinski problemi sa privatnošću i sigurnošću ovog vida glasanja.

U Italiji je takođe urađeno mnogo pilot projekata e-glasanje, kao i Francuskoj. I tako od države do države vidimo da se uglavnom eksperimentiše na ograničenom broju birača, i to dugi niz godina, ali da nigdje nisu uvedeni potpuno obavezujući izbori.

I kako bismo sad mi mogli u samo dvije godine da potpuno pređemo na elektronsko glasanje? Kakvi smo mi to genijalci?

Zakonska regulativa nam je potrebna, ali samo da se uvedu testiranja na nekoliko biračkih mjesta. Odmah zakonski otvoriti mogućnost i da se glasa putem interneta. I tu započeti probe. Koristiti iskustva drugih država, pa i sisteme koji oni koriste. Tek kada se u nekoliko izbornih ciklusa potvrde sve vrijednosti sistema za elektronsko glasanje, postepeno povećavati broj birača obuhvaćenih e-glasanjem. Ali nikako naturati ovaj sistem „preko noći“. To samo može povećati nepovjerenje javnosti u ishod izbora.

Kada se kod tradicionalnih izbora koji se provode najprostijom tehnologijom koju svi razumiju, pojavljuju brojni oprečni stavovi o regularnosti, šta tek reći za e-glasanje? Hajde da predvidim da bi se desilo da opozicija kaže - ovi iz vlasti su imali pristup mašinama tokom dvije godine i promijenili su softver u njima, a da to niko ne zna i sada su rezultati pogrešni.

Oprez, testiranje, edukacija, istraživanje, još testiranja, informisanje.....to je ključ uspješnog uvođenja elektronskog glasanja. Bilo šta drugo će stvoriti još veći haos u ionako politički rovitoj situaciju u BiH.