ili
Elektronsko glasanje u BiH
Posljednjih
dana u štampi se pojavilo mnogo članaka o uvođenju elektronskog glasanja u BiH.
Oni koji prate moje pisanje znaju da sam ja donedavno govorio da u BiH nema
naznaka da se uvede e-glasanje, ali, ne lezi vraže, e-glasanje stiže na velika
vrata.
I
stvarno, nisam ni bio svjestan da se radi na uvođenju e-glasanja u Bosni i
Hercegovine do prije nekoliko mjeseci. I tada sam, više slučajno, saznao da
interresorna parlamentarna grupa radi na promjenama Izbornog zakona BiH, među
kojima je i mogućnost elektronskog glasanja.
Samo
po sebi to uopšte nije loše. I dalje ostajem pri svojoj tvrdnji da ćemo prije
ili kasnije glasati elektronskim putem. Međutim, zakon još nije ni usvojen, a
već se precizno govori kakav će sistem kod nas biti uveden.
Ma ne
bih ja izučavao elektronsko glasanje, kriptografiju i druge povezane oblasti
kada bih bio protiv njega. Ali mi je krivo što se kod nas sve pokušava lomiti
preko koljena i uvoditi bez ikakvih kritičkih osvrta, debate, testiranja,
pripreme javnosti.
Ne
želim uopšte da ulazim u spekulacije da li neko ima interesa kod uvođenja
e-glasanja, ali ovako brzo ići od zakonske mogućnosti do uvođenje e-glasanja (govori
se čak da bi 2014. godine moglo potpuno da se glasa elektronski), je stvarno
vrlo čudno.
Vrste elektronskog glasanja
Još
jednom da ponovim, postoje dvije osnovne vrste elektronskog glasanja:
- glasanje na mašinama koje se nalaze na biračkom mjestu; i
- glasanje putem interneta.
I
jedan i drugi oblik glasanja ima svoje prednosti i mane. Glavna prednost mašina
za glasanje jeste da se nalaze u kontrolisanom okruženju biračkog mjesta, te se
na klasičan način, kao kod tradicionalnog glasanja, provjerava identitet
glasača. Takođe, lako je kontrolisati da u jednom trenutku samo jedan birač
koristi mašinu za glasanje. Znači, ta vrsta privatnosti je osigurana.
Prednost
internet glasanja jeste u mogućnosti da birači sa bilo kojeg računara ili čak
mobilnog telefona pristupe veb stranici putem koje mogu obaviti glasanje. Nema više
ograničenja da morate biti na mjestu svog prebivališta da biste glasali.
Mašine za elektronsko glasanje
U BiH
se zagovara ovaj prvi model. Ja ne nalazim niti jedan argument zašto bismo mi
uvodili takav vid glasanja. Za mene je to model prošlosti (ili ako hoćete i
tehnologija prošlosti). Amerikanci su predvodnici u korištenju tehnologije na
izborima. Još 70-tih godina prošlog vijeka su imali skenere, koji su služili
kod prebrojavanja glasačkih listića. A prve mašine za glasanje sa ekranom
osjetljivim na dodir su uvedene 1990. godine. Samo da podsjetim, internet tada
nije ni postojao.
A i Amerikanci
nam nisu baš neki uzor po pitanju poštenih izbora. Sjetite se predsjedničkih
izbora 2000. godine. Koliko je njima tada trebalo da prebroje glasove? Zanimljiv
je slučaj sa Floride, gdje je jedna mašina za elektronsko glasanje dala
negativnih 16.000 glasova za Gora J Njujork Tajms je 2002. godine
objavio članak u kojem stručnjaci sa MIT-a procjenjuju da je na izborima 2000. godine ukradeno između 4 i 6
miliona glasova.
2003.
godine preko 900 američkih računarskih stručnjaka je potpisalo peticiju u kojoj
zahtijevaju da svi sistemi sa ekranom osjetljivim na dodir ostavljaju pisani
trag koji se može prekontrolisati. Jedno od objašnjenja za čuden anomalije u
razultatima jeste upotreba mašina za glasanje sa ektranom osjetljivim na dodir
(sjetite se Homer Simpsona i njegovog glasanja za Obamu).
Ove
mašine je lako programirati da budu „mrtve“ na dan izbora ili da prebacuju
glasove na konto pogrešnog kandidata, ili da regularni glasovi nestaju, a sve
vrijeme da ostavljaju utisak da rade potpuno ispravno.
Od
uvođenja mašina za glasanje, povećava se broj anomalija u rezultatima za
američki Kongres. Nebrojeni su primjeri u Sjevernoj Karolini, Nebraski,
Alabami, Minseoti, Koloradu gdje su kandidati, koji su imali značajnu prednost
na istraživanjima prije izbora, izgubili izbore sa dvocifrenom razlikom u
procentima.
Napadi na mašine za elektronsko glasanje
Neki
od napada na mašine za elektronsko glasanje uključuju:
- postavljanje dodatnih elektronskih sklopova koji manipulišu rezultatima;
- očitavanje odabira kandidata na osnovu radio i EM zračenja mašine;
- ubacivanje kompromitovanog softvera koji se pretvara da korektno radi, ali u stvari lažno sabira rezultate;
- očitavanje otisaka prstiju birača sa ekrana osjetljivog na dodir;
- potencijalno narušena privatnost ako neko dođe do elektronskih zapisa pohranjenih u memoriji mašine (mogućnost ucjenjivanja i sl.).
Ostali
problemi vezani za mašine za glasanje:
- Glasači uopšte ne mogu da budu uvjereni da mašina korektno izvršava svoj zadatak jer je nemoguće pogledati šta se dešava u mašini;
- Posmatrači mogu posmatrati i posmatrati čitav dan, i ništa ne vidjeti;
- Teorijski je moguće da se na svakom mjestu traži ponovno prebrojavanje glasova zbog sumnje u regularnost rezultata koje daje mašina za glasanje
- Tehnički problemi - nestanak struje, kvar na mašini, nestanak papira ili tonera
Da li ima prednosti?
Šta bi
bila prednosti ovakvog e-glasanja u BiH? Ja vidim samo dvije - (1) relativno
brže dobijanje rezultata i (2) sprečavanje da birači slučajno naprave listić
nevažećim. Drugih prednosti ja ne vidim.
Cijena
Ako
govorimo o cijeni, skoro sam siguran da ovakvi izbori ne bi bili jeftiniji od
klasičnih. Zašto? Zato što postoji mnogo stavki koje treba kalkulistati kod
uvođenja mašina za e-glasanje:
- Oko 5.300 biračkih mjesta u BiH, sa cijenom mašine od oko 5.000 KM, znači 26,5 miliona KM za opremanje svih biračkih mjesta;
- Ipak svi znamo da velika biračka mjesta od oko 1.000 birača na biračkom spisku imaju po 2-3 paravana, tako da paralelno može glasti nekoliko birača. Da bi to bilo moguće sa mašinama, potrebno je imati 2-3 mašine na takvom biračkom mjestu što cijenu diže do neslućenih razmjera. Ako ćemo imati samo jednu mašinu, znajući informatičku (ne)pismenost građana BiH, sigurno će im trebati neuporedivo više vremena da glasaju putem ove mašine nego papirom i olovkom. Sve to vodi ka većim gužvama na biračkom mjestu;
- Sve ove mašine treba čuvati dvije godine (period između izbora). Moraju se čuvati pod određenom temperaturom, vlažnošću i povrh svega potpuno fizički osigurane da bi se spriječili zlonamjernici koji bi htjeli da „petljaju“ sa mašinama;
- Mašine koriste memorije da pohranjuju rezultate i one se moraju mijenjati prije svakih izbora, ili se rezultati moraju prebacivati na neke servere, a memorija u mašinama brisati. A to košta;
- Mašine štampaju papirni glasački listić, što znači da je potrebno imati papir, toner itd;
- Prije svakih izbora potrebno je tačno isprogramirati sve mašine da imaju odgovarajuće liste i kandidate za odgovarajuće biračko mjesto;
- Pri svemu tome, u ovakvom sistemu i dalje trebamo izbornu administraciju. Kod tradicionalnog glasanja birački odbor ima 3 ili 5 članova, zavisi od broja birača na biračkom spisku. Pošto u ovakvom slučaju i dalje treba neko ko će provjeravati identitet birača, kontrolisati da se izlaz mašine (štampani glasački listić) ubacuje u glasačku kutiju, i eventualno da kontroliše red na biračkom mjestu, znači da će i dalje trebati 2-3 člana biračkog odbora pa uštede na smanjenju izborne adminsitracije neće biti tako velike
Prevare
Mogućnost
prevare i dalje postoji, samo je sofisticiranija. Kod tradicionalnog glasanja
prevara se svodi na bezobrazluk, primjenu sile, ali je uglavnom lokalizovana na
jednom biračkom mjestu. Sada jedan siledžija ne bi mogao mnogo da uradi, osim
možda da razbije samu mašinu, ali bi neko ko uspije pronaći način da „hakira“
mašinu, mogao da napravi krađu ogromnih razmjera, koja bi u potpunosti
promijenila rezultate izbora.
Postoji
i druga opcija, koja je boljka tradicionalnog glasanja, a to je da se na
biračkom mjestu rezultati uopšte ne falsifikuju, već se falsifikuju izvještaji
koji se unose na centralnom mjestu. Ako mašine služe samo da izbace rezultat na
biračkom mjestu, koji se onda u papirnoj formi prenosi na slijedeću instancu
(npr. opštinsku izbornu komisiju) - onda je ista prevara i dalje moguća. Ako se
mašina poveže elektronskim putem (npr. putem mobilne mreže) sa centralnom
lokacijom, otvara se nova tačka napada na sistem za elektronsko glasanje.
Ostatak svijeta
Indija
je najveća država koja koristi elektronske mašine za glasanje. U upotrebi je
preko 1,3 miliona ovih mašina, nešto drugačijeg tipa nego one koje bi se
trebale upotrebljavati u BiH. Evo sjajnog videa kako se mašine za e-glasanje u
Indiji mogu „hakovati“:
Ko
uopšte glasa elektronskim mašinama?
Potpuno
glasanje elektronskim mašinama trenutno imaju Indija, Brazil i Venecuela. Odmah
treba reći da se radi o velikom broju birača, jer Indija ima preko 700 miliona
glasača, Brazil preko 135 miliona i Venecuela oko 17,5 miliona glasača. Ali i
dalje su to samo 3 zemlje.
Postoji još nekoliko zemalja u kojima se masovnije
koriste elektronske mašine za glsanje - u Belgiji je na izborima 2006. oko 44%
birača glasalo elektronskim putem, i u Americi na izborima 2008. godine oko 33%
birača.
Ali
treba naglasiti da se u Belgiji krenulo sa eksperimentima još 1991. godine. Od
1999. godine broj birača koji glasaju elektronskim putem nije povećavan. Na
izborima u oktobru 2011. godine testiran je novi sistem glasanja, ali samo na
6.700 birača. Ovaj sistem ne bilježi u memoriji nikakve glasove, nego štampa
popunjen glasački listić, koji se ubacuje u glasačku kutiju sa skenerom koji
bilježi opciju koju je izabrao glasač.
U
Americi je od 2006. godine uočljiv trend smanjivanja korištenja elektronskih
glasačkih mašina. Tada je ovaj vid glasanja bio na vrhuncu sa oko 37% birača
koji su glasali na ovaj način. Od tada je porasla upotreba optičkih skenera
kojima se samo prebrojavaju papirni glasački listići i njih koristi oko 55%
birača.
Šta je
sa drugim državama?
Holandija, pionir u upotrebi tehnologije na biralištima, je
2008. ukinula elektronsko glasanje i vratila se tradicionalnom papiru i olovci.
Njemački ustavni sud je proglasio elektronsko glasanje neustavnim zbog
negiranja javne prirode izbora. Irska je napustila razvoj sistema za
elektronsko glasanje 2009. godine zbog visoke cijene i nezadovoljstva javnosti.
Do tada su potrošili 54 miliona eura, i procjenjivali da im treba još 28 miliona
da projekat završe.
Velika
Britanija je eksperimentisala od 2000. do 2007. godine sa nizom pilot projekata
i tada je izborna komisija donijela odluku da se prekine razvoj elektronskog
glasanja dok se ne riješe suštinski problemi sa privatnošću i sigurnošću ovog
vida glasanja.
U Italiji
je takođe urađeno mnogo pilot projekata e-glasanje, kao i Francuskoj. I tako od
države do države vidimo da se uglavnom eksperimentiše na ograničenom broju
birača, i to dugi niz godina, ali da nigdje nisu uvedeni potpuno obavezujući
izbori.
I kako
bismo sad mi mogli u samo dvije godine da potpuno pređemo na elektronsko glasanje?
Kakvi smo mi to genijalci?
Zakonska
regulativa nam je potrebna, ali samo da se uvedu testiranja na nekoliko
biračkih mjesta. Odmah zakonski otvoriti mogućnost i da se glasa putem
interneta. I tu započeti probe. Koristiti iskustva drugih država, pa i sisteme
koji oni koriste. Tek kada se u nekoliko izbornih ciklusa potvrde sve
vrijednosti sistema za elektronsko glasanje, postepeno povećavati broj birača
obuhvaćenih e-glasanjem. Ali nikako naturati ovaj sistem „preko noći“. To samo
može povećati nepovjerenje javnosti u ishod izbora.
Kada
se kod tradicionalnih izbora koji se provode najprostijom tehnologijom koju svi razumiju, pojavljuju brojni
oprečni stavovi o regularnosti, šta tek reći za e-glasanje? Hajde da predvidim
da bi se desilo da opozicija kaže - ovi iz vlasti su imali pristup mašinama
tokom dvije godine i promijenili su softver u njima, a da to niko ne zna i sada
su rezultati pogrešni.
Oprez, testiranje, edukacija, istraživanje, još testiranja, informisanje.....to je ključ uspješnog uvođenja elektronskog glasanja. Bilo šta drugo će stvoriti još veći haos u ionako politički rovitoj situaciju u BiH.