Razmislite
šta se desilo u julu 2015. godine kada je Tramp ocrnio reputaciju Džona
Mekejna. „Nije on ratni heroj“, rekao je Tramp u svom govoru u Ajovi. „Više
volim ljude koji nisi bili zarobljeni.“ U bilo kojoj prethodnoj kampanji, takva
kritika upućena američkom veteranu koji je mučen kao ratni zarobljenik bi se
smatrala velikim gafom. Odmah bi izazvala salve osuda, pokajanja i iskupljenja.
U takvom okruženju, kandidat je prvo razapet, onda prisiljen da se pokaje, a
nakon što se dobro izvaže iskrenost pokajanja, pušten na miru. I u tom trenutku
počinje nova priča.
Upravo tako
su mediji započeli igru na Trampov napad. U štampanim medijima i na televiziji,
ono što se pretpostavljalo da je gaf, dobilo je veliku pažnju, sa užasnutim medijima koji su
bespogovorno preispitivali tvrdoglavog Trampa. Ali, na veliko iznenađenje
medija, priča nije napredovala dalje od toga. Daleko od toga da se Tramp izvinio,
upravo suprotno, nastavio je napadati. Tvitovi su se gomilali, pažnja javnosti
otišla je ka novijim stvarima, a novinarska priča je umrla prije nego što je
postala priča.
U eri
društvenih medija izgleda da smo ušli u postnarativni svijet kampanje što
značajno ograničava moć tradicionalnih medija u upravljanju predizbornim
trkama. Umjesto naracije, temelji priče su redukovani na čitanje tvitova.
Internet,
kako nam je često govoreno, je snaga „demokratizacije“ i ono što smo mogli da
vidimo do sada u praćenju kampanje za predsjedničke izbore 2016. godine
dokazuje tu tvrdnju. Ali potrebno je zapitati se kakva vrsta demokratije
se promoviše? Rani digitalni entuzijasti su pretpostavljali da će veb,
oslobađajući mase od TV producenata i ostalih medijskih magova, dovesti do
dublje i široke konverzacije u kojoj bi obični ljudi preuzeli kontrolu u
diskusiji. Čitali bismo programske platforme onlajn, dubinski
istraživali različita stanovišta i uključili se u produhovljenu političku
debatu.
Ovakvo
mišljenje bilo je logično, ali je predstavljalo idealizovan pogled na ljudsku
prirodu i medije. Čak prije jednu deceniju, u najboljim danima
blogosfere, postojali su znakovi da onlajn mediji promovišu hiperaktivni
mentalitet rulje. Ljudi su preletali naslove i postove tražeći informacije koje
podržavaju njihove stavove i odbacujući suprotna mišljenja. Prikupljanje
informacija postalo je više kao plemensko okupljanje. Kao što su autori studije
iz 2009. godine zaključili, „blogeri imaju tendenciju da se vežu za ideološke
srodnike, a čitaoci blogova gravitiraju blogovima koji podstiču njihove
postojeće stavove“. Internet je inspirisao participaciju, ali je ta
participacija završila u „zatvorenim čahurama kognitivne usaglašenosti“.
Onlajn mediji promovišu
hiperaktivni mentalitet rulje.
To
vjerovatno i nije iznenađenje. Net je osnažio efekat polarizacije koji su radio i kablovska televizija imali već mnogo godina. Ono što jeste
iznenađenje, je da se društveni mediji, bez obzira na svu participaciju koju
potiču kod korisnika, ispostavljaju kao sveobuhvatno kontrolisani i
totalitarni, mnogo više nego bilo koji mediji ranije. Društvene mreže kojima
upravljaju različite kompanije, kao što su Fejsbuk, Tviter i Gugl, ne samo da upravljaju
porukama koje dobijamo. One upravljaju i našim odgovorima. Oblik, uslovljen
dizajnom njihovih aplikacija i načinom filtriranja informacija, kreira naš
diskurs.
Kada smo na
Fejsbuku, vidimo niz poruka određenih „njuz-fid“ algoritmom koji je osmislila
kompanija i dat nam je unaprijed ograničen skup načina na koji možemo
reagovati na svaku od poruka. Možemo pritisnuti dugme za lajkovanje, možemo
podijeliti poruku sa prijateljima, možemo dodati kratki komentar. Kada je u
pitanju poruka na Tviteru, na raspolaganju imamo dugmad za odgovor,
retvitovanje i favorizovanje, a bilo koja misao koju imamo, mora da se uklopi u
stroge limite broja karaktera. Gugl vijesti nam daju seriju medijskih naslova,
naglašavajući posljednje priče koje su dobile veliku pokrivenost, te nam
obezbjeđuju seriju dugmadi za dijeljenje naslova na Gugl plusu, Tviteru i
Fejsbuku. Svi društveni mediji nameću ovu vrstu formalnih ograničenja, i u
smislu onoga što vidimo i u smislu našeg odgovora na viđeno. Ograničenja imaju
vrlo malo veze sa javnim interesom. U stvari reflektuju komercijalne interese
kompanija koje vode društvene mreže i softverske protokole kod programiranja.
S obzirom da
pojednostavljuje i ubrzava komunikaciju, formalizam društvenih medija je
prilagođen „šegačenju“ među prijateljima. Kliknuti na simbol srca možda jeste
idealan način da se ocijeni vrijednost selfija na Instagramu. Ali kada dođemo
do političkog govora, ta ograničenja mogu biti ubitačna, inspirišući površnost, a
ne studioznost. Politička rasprava rijetko ima koristi od formi i rutina.
Najvrednija je kada uključuje pažljivo razmatranje, usmjerenost na detalje,
suptilne i otvorene kritike - sve stvari koji više frustriraju društvene medije
nego što ih promovišu.
Originalni tekst: How Social Media Is Ruining Politics
No comments:
Post a Comment